Nermin Zejnilović: U eri vještačke inteligencije kvalitet pitanja postaje važniji od brzine odgovora
Nermin Zejnilović je bihevioralni strateg, systems thinker i savjetnik za primjenu vještačke inteligencije, čiji rad povezuje ljudsko ponašanje, organizacijsko odlučivanje i nove tehnologije. Kroz edukacije, savjetodavne projekte i razvoj digitalnih prototipa pomaže organizacijama da razgovor o AI-ju ne svedu samo na izbor alata, nego da razumiju ljude, odluke i sisteme koje tehnologija treba unaprijediti.
Razvija i Kvestologiju, autorski koncept posvećen razumijevanju načina na koji pitanja oblikuju pažnju, pretpostavke i odluke. Za i-platformu govori o kvalitetu razmišljanja u eri vještačke inteligencije, ljudskoj strani tehnoloških promjena i potencijalu povezivanja znanja i iskustava iz Švajcarske i Bosne i Hercegovine.
Vaš rad povezuje bihevioralnu psihologiju, sistemsko razmišljanje i tehnologiju. Šta spaja ove naizgled različite oblasti?
Povezuje ih ljudsko ponašanje.
Tehnologija ne ulazi u apstraktan prostor. Ulazi u organizacije u kojima postoje ljudi, odnosi, navike, interesi, nepisana pravila i različita razumijevanja istog problema. Možemo napraviti tehnički odlično rješenje, ali ako ne razumijemo sistem u koji ga uvodimo, ono možda neće biti prihvaćeno ili će proizvesti posljedice koje nismo predvidjeli.
Bihevioralna psihologija pomaže mi da razumijem kako ljudi donose odluke, šta im privlači pažnju i zašto se ponašanje često razlikuje od deklarisanih namjera. Sistemsko razmišljanje proširuje pogled na odnose, pravila, povratne sprege i strukture koje oblikuju to ponašanje.
Tehnologija je treći sloj. Ona može pojačati postojeći sistem ili pomoći da ga redizajniramo. Zato me manje zanima pitanje šta neki alat može uraditi, a više šta će se promijeniti kada ga ljudi počnu koristiti.
Razvijate koncept koji nazivate Kvestologija. Šta on predstavlja?
Kvestologija je koncept u razvoju koji se bavi arhitekturom pitanja, načinom na koji pitanja usmjeravaju pažnju, određuju granice problema i utiču na odluke koje smatramo mogućim.
Svako pitanje već u sebi nosi određene pretpostavke. Kada kompanija pita kako može brže uvesti AI, ona je već pretpostavila da je brzina centralni problem i da je uvođenje AI-ja poželjan cilj.
Ako pitanje promijenimo u „Koje odluke u našem sistemu mogu postati kvalitetnije uz pomoć AI-ja?“, dobijamo sasvim drugačiji prostor za razmišljanje. Moramo razgovarati o kvalitetu podataka, odgovornosti, ljudskoj procjeni, rizicima i tome šta uopšte podrazumijevamo pod boljom odlukom.
Kvestologija ne tvrdi da postoji jedno savršeno pitanje. Pokušava razviti načine da prepoznamo skrivene pretpostavke, isključene perspektive i posljedice načina na koji je problem formulisan.
Zašto pitanja postaju važnija upravo sada, kada nam AI može ponuditi odgovor za nekoliko sekundi?
Zato što su odgovori postali jeftiniji, ali prosuđivanje nije.
Generativna vještačka inteligencija može veoma uvjerljivo odgovoriti na loše postavljeno pitanje. Može strukturisati pogrešan problem, ubrzati proces koji ne treba ubrzavati ili proizvesti deset varijanti rješenja bez razumijevanja šireg konteksta.
Ranije je veliki dio napora odlazio na pronalaženje informacija i proizvodnju prvog odgovora. Danas se vrijednost pomjera prema izboru problema, procjeni odgovora i razumijevanju posljedica.
Upravo zato smatram da će sposobnost postavljanja kvalitetnih pitanja postati jedna od ključnih kompetencija u eri AI-ja. Ne zato što pitanja zvuče intelektualno, nego zato što određuju šta će tehnologija pokušati optimizovati.
Šta organizacije najčešće pogrešno rade kada počnu uvoditi AI?
Najčešće krenu od alata.
Pitanje postane: koji model trebamo koristiti, koju licencu kupiti ili koji proces automatizovati? Tehnički dio često možemo relativno brzo demonstrirati. Veći izazov je organizacijski i ljudski.
Ko je odgovoran za rezultat? Kojim podacima vjerujemo? Kada je potrebna provjera? Ko ima pravo donijeti konačnu odluku? Da li zaposleni razumiju ograničenja sistema? Hoće li novo rješenje zaista biti korišteno ili će postati još jedna platforma koja postoji samo u prezentaciji menadžmenta?
AI adoption nije samo tehnološki projekat. To je promjena ponašanja, odgovornosti i načina na koji organizacija proizvodi znanje. Ako te elemente ne dizajniramo svjesno, tehnologija će ih ipak promijeniti, samo bez našeg razumijevanja i kontrole.
Kako bihevioralna strategija mijenja pristup digitalnoj transformaciji?
Klasičan pristup često pretpostavlja da će ljudi prihvatiti novi sistem čim im pokažemo da je efikasniji. Međutim, ljudi ne procjenjuju promjenu samo kroz racionalnu korist.
Promjena može ugroziti osjećaj kompetentnosti, status, autonomiju ili profesionalni identitet. Novi proces može tehnički zahtijevati manje truda, a psihološki stvarati više neizvjesnosti. Zaposleni možda neće otvoreno odbiti novu tehnologiju, ali mogu nastaviti koristiti stare postupke, duplirati rad ili izbjegavati odgovornost.
Bihevioralna strategija zato posmatra šta ljudi zaista rade, a ne samo šta kažu da će uraditi. Analizira podsticaje, trenje, neizvjesnost, socijalne norme i način na koji je izbor predstavljen.
Digitalna transformacija uspijeva tek kada se tehničko rješenje uklopi u stvarni kontekst ponašanja.
Kroz Swiss-Balkan Design Bridge i druge inicijative radite između Bosne i Hercegovine i Švajcarske. Šta ova dva konteksta mogu naučiti jedan od drugog?
Pazim da ni jedan kontekst ne idealizujem.
Švajcarska pokazuje vrijednost kontinuiteta, institucionalnog povjerenja, procesa i dugoročnog planiranja. Na Balkanu često vidimo veliku prilagodljivost, snalažljivost i sposobnost ljudi da rade u uslovima visoke neizvjesnosti.
Problem nastaje kada švajcarsku strukturu poistovjetimo sa sporošću, a balkansku improvizaciju sa inovacijom. Struktura može omogućiti inovaciju, dok improvizacija bez sistema često ostaje samo način preživljavanja.
Programi poput Swiss-Balkan Design Bridgea vrijedni su zato što ne pokušavaju jednostavno prenijeti jedno rješenje iz jednog društva u drugo. Oni stvaraju prostor u kojem različita iskustva zajedno rade na konkretnim problemima.
Najzanimljivija rješenja često nastaju upravo između perspektiva, a ne unutar jedne od njih.
Kakvu ulogu u tome može imati dijaspora?
Dijaspora se često posmatra prvenstveno kroz novac, investicije ili povratak. Mislim da je njena jednako važna uloga prevođenje između sistema.
Ljudi koji poznaju više društvenih i profesionalnih konteksta mogu objasniti ne samo šta se u nekoj zemlji radi drugačije, nego i zašto taj model tamo funkcioniše. Oni mogu prepoznati šta se može prenijeti, šta se mora prilagoditi i šta bi bilo potpuno pogrešno kopirati.
To je posebno važno kod tehnologije i inovacija. Ne trebaju nam kopije trendova iz Švajcarske, Njemačke ili Sjedinjenih Američkih Država. Potrebni su nam ljudi koji mogu povezati međunarodno znanje sa stvarnim potrebama lokalnih organizacija i zajednica.
Platforme poput i-platforme mogu imati važnu ulogu upravo kao infrastruktura za takvo povezivanje.
Može li AI pomoći Zapadnom Balkanu da napravi razvojni iskorak?
Može, ali tehnologija sama po sebi neće promijeniti institucionalne obrasce.
AI može pomoći manjim kompanijama da pristupe znanju, razviju prototipe, unaprijede usluge i postanu konkurentnije. Javne institucije mogu pojednostaviti određene procese. Obrazovanje može postati dostupnije i prilagođenije pojedincu.
Ali isti alati mogu povećati površnost, centralizovati moć, automatizovati loše procedure i stvoriti iluziju modernizacije bez stvarne promjene.
Razvojni iskorak neće zavisiti samo od toga koliko brzo ćemo usvojiti AI. Zavisit će od kvaliteta institucija, obrazovanja, povjerenja i pitanja koja postavljamo o tome kakvu budućnost želimo graditi.
Tehnologija može povećati naš kapacitet. Ne može umjesto nas odlučiti čemu će taj kapacitet služiti.
Šta je sljedeće za Kvestologiju?
Želim je razvijati kao praktičan i istraživački okvir, a ne samo kao zanimljivu riječ.
To podrazumijeva rad na metodama za analizu pitanja, alatima koji se mogu koristiti u organizacijama, edukativnim programima i sadržajima koji povezuju filozofiju, bihevioralne nauke, jezik, sistemsko razmišljanje i tehnologiju.
Posebno me zanima odnos između čovjeka i AI-ja: kako tehnologija utiče na našu pažnju, kako mijenja osjećaj autorstva i da li ćemo je koristiti kao zamjenu za razmišljanje ili kao partnera koji nam pomaže da vidimo sopstvene pretpostavke.
Kvestologija za mene nije potraga za konačnim odgovorom. Ona je pokušaj da razvijemo bolju disciplinu dolaska do pitanja koja zaslužuju našu pažnju.
Koje bi jedno pitanje svaki lider trebao postaviti prije uvođenja AI-ja?
„Koju odluku pokušavamo poboljšati i šta bi moralo biti istina da bismo znali da AI zaista pomaže?“
To pitanje nas tjera da definišemo problem, odgovornost i kriterij uspjeha prije nego što nas zavede brzina demonstracije.