1. Možete li nam za početak reći nešto više o svom porijeklu i o tome kako je izgledalo Vaše odrastanje između Bosne i Hercegovine i Švicarske?

Moji roditelji su porijeklom iz Bijeljine, otac je iz Batkovića, a majka iz Trnove. U Švajcarsku su došli mladi, a ja sam rođena ovdje, u Cirihu. Ipak, Bosna i Hercegovina je oduvijek bila dio mog odrastanja, jer sam raspuste provodila u Bijeljini i često dolazila s porodicom. Ta vremena pamtim kao veoma lijepa i ispunjena, i uvijek sam se osjećala povezano s oba mjesta. Odrastanje između dvije zemlje donijelo mi je bogato iskustvo i osjećaj da pripadam i ovdje i tamo.

2. Trenutno pohađate višu školu za medicinske sestre. Šta Vas je motivisalo da izaberete ovaj poziv?

Najviše me privuklo to što je posao veoma socijalan i što nijedan dan nije isti. Postoji mnogo različitih oblasti u kojima se može raditi, od domova za starija lica, bolnica, psihijatrije, do drugih zdravstvenih ustanova. Ovdje imamo priliku da nekoliko dana radimo u različitim okruženjima, a taj direktan kontakt s poslom pomogao mi je da shvatim da je to poziv koji želim i koji sam sama svjesno izabrala.

3. Kako izgleda Vaš proces školovanja i kako biste opisali sistem obrazovanja u Švicarskoj?

Moje školovanje trenutno traje tri godine i nalazi se u kombinaciji teorije i prakse. Nakon toga planiram nastaviti još dvije godine kako bih stekla viši stepen obrazovanja za medicinsku sestru. Sistem u Švajcarskoj je dosta praktično orijentisan, već od prve godine učenici su uključeni u rad, što pomaže da se znanje brže i bolje usvoji. Taj spoj škole i prakse smatram velikom prednošću obrazovnog sistema. 

4. Pored škole radite i u Centru za starija lica. Šta Vam taj posao donosi, profesionalno i lično, i na koji način Vam pomaže da bolje savladate svoj poziv?

Rad u Centru za starija lica mi donosi puno iskustva, kako profesionalnog tako i ličnog. Posao je veoma dinamičan i svaki dan je drugačiji. Tokom smjena, posebno noćnih, dobija se pregled onoga što se dešavalo i zatim se preuzimaju konkretni zadaci vezani za pacijente, od njege, previjanja rana, pomoći pri kretanju, do davanja terapije i inzulina, gdje je potrebna posebna pažnja i provjera. Iako zna biti fizički i psihički zahtjevno, osjećaj pomaganja drugima čini svaki dan vrijednim i ispunjavajućim. 

5. Kada ste odrastali i kasnije, tokom škole i posla, da li ste se osjećali prihvaćeno u švicarskom društvu? Šta je bilo najlakše, a šta najizazovnije u tom procesu?

Nikada nisam imala problema s prihvatanjem ili druženjem, jer sam odrastala u raznolikom okruženju i radim s ljudima različitih profila. Pošto sam rođena u Švajcarskoj, većina stvari mi je bila prirodna. Najveći izazov ponekad zna biti prelazak između jezika, posebno kada duže boravim u Bijeljini pa se moram brzo vratiti na njemački, ili obrnuto kada ponovo dođem u Bosnu i Hercegovinu. Ipak, s vremenom sve postaje lakše.

6. Koji bi bio Vaš savjet mladima u dijaspori koji razmišljaju da upišu školu kao i Vi? Šta bi trebalo da znaju i kako da se najbolje pripreme za taj sistem?

Savjetovala bih mladima da znaju da im se sa diplomom u ovom području otvaraju mnoga vrata i da mogu raditi na različitim mjestima. Školovanje jeste zahtjevno, ali donosi puno mogućnosti. Ne gleda se samo znanje, već i ponašanje, ambicija, tačnost i odgovornost. Važno je imati solidne ocjene, ali i pokazati interesovanje i motivaciju, jer su to stvari koje se posebno cijene.

Takođe, danas postoji i preliminarni test za upis u škole, što je novina i važi za različite obrazovne smjerove, ne samo za medicinske, u vrijeme kada sam ja upisivala, taj test još nije postojao. Tokom prve i druge godine ide se dva dana u školu, a ostatak vremena je praksa, dok se kasnije jedan dan ide u školu, a ostalo je praksa. Kada budem upisala viši stepen, sistem će biti organizovan tako da šest mjeseci provodim u školi, a šest mjeseci na praksi, tokom dvije godine. 

7. Već godinu dana ste dio zajednice mladih koji učestvuju u aktivnostima naše organizacije. Šta Vam je donijelo to iskustvo i učešće u zajednici?

Učešće u zajednici mi je donijelo nova poznanstva i priliku da upoznam mlade ljude sličnih interesovanja. Iako sam učestvovala uglavnom online, skoro svaki susret mi je bio interesantan i koristan. Naučila sam mnogo o različitim temama, a posebno mi je ostalo u sjećanju jedno od posljednjih okupljanja gdje smo razgovarali o AI i obrazovanju. Kroz zajednicu sam upoznala prijatelje s kojima sam se kasnije srela i družila i u Bijeljini.

8. Kako vidite ulogu platformi poput naše u povezivanju dijaspore i lokalnih zajednica u Bosni i Hercegovini, i šta biste Vi preporučili da ovakve platforme rade ili nastave raditi kako bi bile još korisnije?

Smatram da su ovakve platforme veoma korisne jer pomažu u razmjeni iskustava i boljem razumijevanju razlika između sistema u dijaspori i u Bosni i Hercegovini. Kroz učešće sam saznala, na primjer, koliko se razlikuje odnos škole i prakse u zdravstvu. Takva saznanja su dragocjena i mislim da platforme treba da nastave s povezivanjem ljudi, dijeljenjem iskustava i otvaranjem prostora za razgovor i učenje.

9. Kakvi su Vaši planovi za budućnost i profesionalno, i kada je riječ o Vašoj vezi s Bosnom i Hercegovinom, zemljom iz koje potiče Vaša porodica?

Plan mi je da nastavim dalje usavršavanje kroz dodatno školovanje, kao što sam već pomenula. Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, planiram da dolazim kad god imam vremena. Boravak tamo mi veoma prija i osjećam snažnu povezanost s tom zemljom. Iako je život u Švajcarskoj užurban, Bijeljina za mene ima posebno mjesto.

10. Za kraj, šta biste poručili mladima koji razmišljaju da dio života provedu u inostranstvu, na šta treba da obrate pažnju, šta da očekuju i kako da ostanu povezani sa svojim identitetom, a i onima koji su već u dijaspori?

Poručila bih im da znaju da neće uvijek biti lako, jer svaka zemlja ima drugačiji sistem i mentalitet. Nekima prilagođavanje ide brzo, drugima sporije, i to je u redu. Važno je imati strpljenje i fokusirati se na učenje jezika, makar engleskog. Treba očekivati drugačiji način života, razvijeniju infrastrukturu i tehnologiju, ali i mnogo novih iskustava. Najvažnije je da nikada ne zaborave odakle dolaze kroz jezik, muziku, hranu i kulturu, jer je moguće imati dvije domovine i čuvati oba identiteta.

Marica svojim iskustvom pokazuje kako mladi iz dijaspore mogu uspješno balansirati između života u inostranstvu i veze sa svojom domovinom, razvijati profesionalne vještine i istovremeno čuvati svoje korijene. Njena priča može biti inspiracija i korisna svim generacijama, bilo da razmišljaju o školovanju, karijeri, životu u inostranstvu, ili jednostavno žele saznati više o iskustvima mladih iz dijaspore.

Ova aktivnost dio je projekta "Local Diaspora Meetup - Building Bridges for a Better Future", koji se realizuje uz podršku Vlade Švicarske. Saznajte više o projektu klikom ovdje.