Možete li nam opisati svoj životni put, od početaka u rukometu do današnjeg života u EU i Rudom?

U vrijeme moje mladosti, osnovci koji su pokazivali talenat u bilo kom sportu bili su upućivani sa preporukom u sportske klubove. Ja sam imao tu sreću da me je primijetio nastavnik fizičkog vaspitanja još u 5. razredu, inače voditelj rukometne sekcije. Bio sam ljevoruk, visok i hiperaktivan i zavolio sam rukomet. Moram priznati da sam imao i jako dobru generaciju i kada smo trebali dati najviše, nažalost desio se rat. Završio sam Elektrotehničku školu u Bijeljini 1993. godine i višu školu za sportske trenere u Beogradu 2002. godine. Danas sam otac četvoro djece, živim u Rudom, a radim u inostranstvu. Rukometom se ne bavim, ali volim pogledati dobru utakmicu. Zadnjih otprilike petnaest godina se bavim ronjenjem. Instruktor sam ronjenja, bavim se tehničkim ronjenjem i ronjenjem u pećinama.

Šta Vas je inspirisalo da nakon rukometa krenete sa scuba ronjenjem i šta Vas posebno privlači kod ronjena u pećinama? Možete li nam objasniti ovu vrstu ronjenja i zašto je za vas posebna?

U SCUBA ronjenju sam pronašao svoj mir, izduvni ventil putem kojeg se oslobađam svog stresa i loših vibracija. Nakon završetka bavljenja rukometom kao igrač i trener, ukazao se prazan prostor kojeg sam popunio svojom ljubavlju iz mladih dana, a to je ronjenje. Kako imam taj takmičarski duh, tokom godina sam se takmičio sam sa sobom, uspijevajući svaki put da pomjerim granicu za stepenicu više i danas sam instruktor ronjenja i cave diver.

Cave diving je najekstremnija i samim tim i najopasnija vrsta ronjenja. Sama pomisao na ronjenje u uslovima ograničenog prostora i smanjene vidljivosti nosi određeni rizik, ali kada je zaron dobro isplaniran i kada se drži plana, sve ostaje u okviru krivulje sigurnosti. Činjenica da ste vidjeli ono što niko nije ili što je vidio jako mali broj ljudi, u meni podiže adrenalin i pokreće me da se i dalje bavim ovom vrstom ronjenja.

Možete li nam ispričati više o projektima koje vodite u ronilačkom klubu u Rudom, posebno o promociji potopljene pruge uskog kolosjeka?

Opština Rudo se nalazi na tromeđi Bosne, Srbije i Crne Gore, vjekovima je Rudo bilo mjesto gdje su se branile granice, karavani odmarali, hajduci tumarali šumama. Danas je to jedan miran kraj sa predivnom prirodom i prirodnim resursima. Izgradnjom Hidroelektrane Višegrad stvara se Gornje Drinsko jezero koje potapa kompletnu infrastrukturu pruge uskog kolosjeka od Međeđe do Mrsova. To je teren sa preko 30 tunela izgrađenih u vrijeme Austrougarske monarhije, koji se sada nalaze na prosječnoj dubini od 16 metara. Za mene je veoma interesantan most na ušću rijeke Lima u Drinu u mjestu Brodar i tuneli blizanci. Tu postoji most 110 metara dužine i dva tunela, prvi koji je vodio prema Višegradu i drugi koji je vodio preko Rudog za Priboj. To je izuzetna lokacija za ronjenje i nešto veoma rijetko u svijetu, svakako vrijedno da se vidi.

Udruženje podvodnih aktivnosti REEF iz Rudog se aktivno bavi i ekologijom. Radili smo projekat podržan od UNDP-a pod nazivom "Ekološki dani - Spasimo rijeke", gdje smo očistili dno rijeke Lim u dužini od 1 kilometar, te imali niz ekoloških patrola i predavanja o značaju očuvanja čovjekove okoline. Uradili smo i elaborat o podvodnom otpadu i podaci su u najmanju ruku zabrinjavajući. Sama činjenica da se ovim niko nije bavio od 90-ih godina do danas, a procjena je da 30% plutajućeg otpada potone i trajno ostane na dnu rijeka, već pali crveni alarm.

Kako biste uporedili život u BiH s iskustvima iz drugih zemalja u kojima ste boravili, posebno kada je riječ o radnoj kulturi, društvenom životu i prilikama?

Kod nas se, uprkos svemu, ipak živi nekako najopuštenije i rekao bih najzdravije. Ja sam sticajem okolnosti prošao dobar dio Zapadne Evrope, ali sam pet godina živio i radio u Africi, ali nekako me uvijek vodila ona izreka: "Svuda pođi, kući dođi".

U Evropi su ljudi postali robovi u smislu da mnogo rade, ali su i rashodi veliki, sve se plaća i ništa nije jeftino. Za lagodan život, na primjer, oba supružnika moraju da rade. To i nije tako strašno jer posla ima dovoljno, radna sedmica je 36 sati, što ostavlja dovoljno vremena za porodicu, prijatelje i društveni život.

Afrika je, za razliku od Evrope, nešto sasvim drugo. Čovjek mora otići i živjeti tamo da bi to mogao shvatiti. Tamo se sloboda osjeti u zraku, na ulici, u marketu, parku… ljudi nisu opterećeni materijalnim stvarima, rade i imaju onoliko koliko im treba ili koliko ih čini sretnim.

Koja je najvažnija životna lekcija koju ste naučili kroz rad i život u Africi i Evropi?

Život je mozaik, trodimenzionalna slagalica koju vam sudbina oblikuje. U jednom trenutku, sve iskustvo i znanje koje imate će se pretvoriti u sliku koju možete unovčiti ako je prepoznate kao takvu.

Da li je bilo i koji su najveći izazovi s kojima ste se suočili kada ste prvi put otišli iz matične zemlje i kasnije tokom života u Namibiji i zapadnoj Evropi?

Meni je najveći izazov sa kojim sam se suočio, a kada sam ga i prihvatio kao takvog, poslovne prirode. Dobio sam ponudu da učestvujem u jednom projektu oživljavanja fabrike proizvodnog tipa. To je bila prilika koju sam prepoznao kao sliku i koju sam unovčio, ne baš kao Mona Lizu, ali ipak kao umjetničko djelo.

Godine iza mene su me oblikovale i profilisale kao jako dobrog automatičara u industriji, sport me naučio da jako dobro funkcionišem pod pritiskom i nalazim najbolja i najjednostavnija rješenja, ronjenje me naučilo koliko je bitno imati plan i ostvarivati ga korak po korak. Kada imate sve to i dobijete priliku, onda i zablistate u punom sjaju.

Kako uspijevate balansirati sve svoje obaveze kao predsjednik i instruktor ronilačkog kluba u Rudom, otac četvoro djece i radnik u EU za industrijsku automatizaciju?

Iskreno, veoma je teško balansirati u svemu tome. Moji su planovi uvijek fleksibilni jer prosto takvi moraju biti, od posla se živi, za djecu se bori, a u svemu čovjek mora naći vremena i za sebe.

Koji biste savjet dali ljudima iz BiH koji žele graditi karijeru u inostranstvu ili u lokalnoj zajednici i baviti se Vašom oblašću ili ronjenjem?

Sve što radite, radite predano i savjesno, skupljajte znanje jer to je ono što vam niko ne može oduzeti. Vjerujte u sebe i nadograđujte se kada god imate priliku za to, jer život je 3D puzla.

Kakvo je Vaše iskustvo kao gosta na našem i-platforma Online Dijaspora Meetup-u i kako vidite ulogu platformi poput naše u povezivanju dijaspore i lokalnih zajednica?

Bio sam izuzetno prijatno iznenađen na i-platforma Online Dijaspora Meetup-u, u smislu da dijeleći informacije otvaramo sebi nova životna poglavlja, ili barem imamo priliku za to. Jako je bitno, po mom mišljenju, dijeliti informacije i iskustva jer to je ono što može pozitivno doprinijeti kvalitetu života, kako u lokalnoj zajednici, tako i u dijaspori.

Za kraj, gledajući svoj život u Rudom dok radite u EU, šta biste rekli, da li je moguće dugoročno održati život koji kombinuje rad u inostranstvu i život u matičnoj zajednici, ili ljudi na kraju moraju napraviti izbor?

Jako je teško izdržati taj tempo rada i života, porodici je sigurno još i teže, ali danas EU nudi posao sa pristojnom zaradom i ako, na primjer, imate petogodišnji plan, a pri tome ste mlada osoba sa 23 do 25 godina života, vi rješavate stambeno pitanje i mnoga druga važna pitanja u svom životu, a pri tome niste kreditno opterećeni, imate priliku da radite i da napredujete. Mi malo stariji, prije ili kasnije, dođemo do tačke povratka jer kod nas se zaista zdravije živi.

Nadamo se da će vam priča Miodraga Rakića poslužiti kao inspiracija, pokazati kako je moguće spojiti profesionalni život, lična zanimanja i doprinos lokalnoj zajednici, te vas motivisati da i sami kreirate svoj put, bilo u ovim ili nekim drugim oblastima.

Ova aktivnost dio je projekta "Local Diaspora Meetup - Building Bridges for a Better Future", koji se realizuje uz podršku Vlade Švicarske. Saznajte više o projektu klikom ovdje.