1. Možete li nam reći nešto više o sebi – odakle dolazite, čime se bavite i kako izgleda vaš profesionalni put?

Zovem se Biljana Nastasić, rođena Marić. Radim kao profesor srpskog jezika u Poljoprivrednoj i medicinskoj školi u Bijeljini. Takođe sam jedini sudski tumač za rumunski jezik u BiH. Rođena sam u Temišvaru, gdje sam završila osnovnu školu i Filološko-istorijsku gimnaziju, sadašnju Teoretsku gimnaziju „Dositej Obradović“. Diplomirala sam na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, smjer Srpskohrvatski jezik i književnost, i stekla zvanje profesora srpskohrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti. Još od šestog razreda osnovne škole vjerovala sam i nadala se da ću biti prosvjetni radnik. Upisati tada Filološko-istorijsku gimnaziju, pogotovo društveni smjer, nije bilo nimalo lako, konkurencija je bila velika, 96 kandidata na 36 mjesta. Nastavu smo slušali na tadašnjem srpskohrvatskom jeziku, a pojedine predmete na rumunskom. Kod kuće smo učili iz udžbenika koji su uglavnom bili na rumunskom jeziku, a onda dolazili u školu i odgovarali na srpskohrvatskom jeziku ili na rumunskom, ako profesor nije poznavao srpskohrvatski. I iz srpskohrvatskog i iz rumunskog jezika radili smo i jezik i književnost. Može se reći da su se jezik i književnost tada mnogo više njegovali nego danas. Nije bilo interneta, niti mogućnosti da se pronađu prepričane lektire, osim ako ti neko ne da da prepišeš njegove bilješke. Danas učenici imaju veći i ljepši izbor lektira, ali, nažalost, ne čitaju ni upola koliko se nekad čitalo.

2. Pored bazičnih činjenica, kako biste se predstavili čitaocima i šta biste željeli da znaju o vama?

Vezana za zavičaj, kao temu za diplomski rad izabrala sam „Iz leksike Čeneja (Rumunija)“, rad koji je proglašen jednim od tri najbolja u toj studijskoj godini i objavljen je u Zborniku za lingvistiku Srpske akademije nauka i umjetnosti u Beogradu. Trudim se da i današnjim mladim ljudima prenesem ljubav prema knjizi, jer „cilj svakog učitelja je da ga učenik nadmaši“. Dobra saradnja s ljudima, uspješna komunikacija i rad na raznim projektima oduvijek su me privlačili. Đački život nisu samo ocjene i veliki odmor, to je niz lijepih, ali ponekad i tužnih aktivnosti. Sa svojim učenicima organizovala sam tri humanitarna koncerta, što pokazuje koliko mladi imaju volju i želju da pomognu kada je to stvarno potrebno, a ne samo kada njima odgovara.

3. Kako ste se uključili u saradnju s i-platformom i kako vam je izgledalo iskustvo u okviru radionica?

Upravo kroz te projekte sam upoznala aktivistkinju Ljubicu Mlađenović, koja je odmah prepoznala moj rad sa mladima. Vođena izrekom: „Ako želiš da ti se posao obavi, stara zainati, a mlada posokoli“, prišla nam je i tako smo započeli jednu lijepu i, nadam se, uspješnu saradnju. Njeno izuzetno umijeće komuniciranja privuklo je djecu koja su već pokazivala interesovanje za glumu, recitovanje, pjevanje i pisanje proznih i lirskih tekstova. Tokom ove školske godine imali su više nastupa, propraćenih gromoglasnim aplauzom. Iskustvo sa i-platformom bilo je veoma bogato. Radionice su bile lijep niz druženja i saradnje. Djeca su ih rado posjećivala jer su osjećala da tu mogu slobodno da se izraze, pokažu šta vole da rade, upoznaju nove drugare i razmijene iskustva. Na njihovim licima primjećivali su se zadovoljstvo, radoznalost i iskrenost, sve uz osmijeh. Posebno me raduje što sam se i sama podsjetila da ne mora sve uvijek biti savršeno. Možemo biti zadovoljni i manjim stvarima, važno je učestvovati. Savršenstva su za muzej…

4. Kako vidite naše projekte u kontekstu povezivanja zajednica? Šta vam se posebno dopalo?

Bilo bi lijepo kada bi se mladima pružila prilika da upoznaju rad svojih vršnjaka i iz drugih zajednica. Vidi se da oni to žele.

5. Kakvu saradnju imate sa rumunskom ambasadom i da li se taj rad prepliće sa vašim angažmanima u zajednici?

Nekada ranije postojala je saradnja mladih sa rumunskom ambasadom. Mladi su imali priliku da putem dokumentarnog filma predstave predjele koji su za mnoge još uvijek neotkriveni. Takođe je postojala i mogućnost odlaska na Festival dramskih sekcija, ali nažalost to nije realizovano. Vjerujem da je geografska udaljenost jedan od razloga slabije saradnje, iako često kažem da su daljine, ipak, bliske…

6. Da li biste željeli da nastavite ovakav rad sa lokalnom zajednicom i mladima? U kom obliku biste to voljeli da se ostvari?

Saradnja sa lokalnom zajednicom je uvijek dobrodošla, a na koji način će se ostvariti, zavisi od obostrane želje za saradnjom. Mislim da bi bilo lijepo sarađivati sa ljudima sa raznih strana pa makar mi napravili prvi korak. Na primjer, pozvati ih u posjetu, pokazati im šta i kako radimo, otići njima u posjetu, organizovati zajedničke nastupe…

7. Da li vidite prostor da se u vašem radu uključe i ljudi iz dijaspore kroz jezik, kulturu i obrazovanje?

Dijaspora u našem slučaju ne uključuje mlade ljude iz BiH koji žive u Rumuniji, jer takvih, nažalost, nema. Tamo žive i rade mladi čiji su preci odande, a koji govore istim jezikom, njeguju istu kulturu i istu ljubav prema mladima, te su voljni da upoznaju nešto novo. Ne treba isključiti mogućnost da ih upoznamo.

8. Šta lokalna zajednica po vašem mišljenju može da ponudi dijaspori, a šta dijaspora može da vrati svom porijeklu?

Lokalna zajednica može dijaspori ponuditi uvid u svakodnevni život, tradiciju, jezik i autentičnost prostora. Dijaspora, s druge strane, može svojim znanjem, iskustvom i resursima obogatiti lokalne sredine i pomoći mladima da ostvare širu sliku svijeta i mogućnosti koje on nudi.

9. Da li postoji neka vrijednost ili običaj iz rumunske kulture koji vam je posebno važan i trudite se da ga zadržite ovde?

Ono što se, po mom mišljenju, u Rumuniji u većem stepenu zadržalo jeste poštovanje prema starijima. Ne mislim na nekadašnje strahopoštovanje, već na volju mladih da bar malo više poslušaju mišljenje starijih. Mislim da je moja generacija najtolerantnija do sada, poštovali smo i uglavnom ćuteći radili ono što nam stariji kažu. Danas takođe uvažavamo mišljenje mladih, ali oni često automatski očekuju da se njihovo mišljenje prihvati bez propitivanja... Gdje je onda nama pravo na naše mišljenje? Bude mi drago kada primijetim da mladi muškarci iz mog okruženja počinju više da poštuju djevojke, češće im poklanjaju cvijeće, trude se da se ljepše izražavaju, pigotovo pred njima, biraju naučne teme za razgovore… Sve ovo pokazuje da ne treba da gubimo nadu u naše mlade ljude, njih ima, i vjerujem da će ih biti sve više.

10. Imate li poruku za druge koji bi željeli da se uključe u slične projekte, ali možda ne znaju odakle da krenu?

Da bismo postigli što ljepše i bolje rezultate, moramo se međusobno poštovati, sarađivati, i u svakom čovjeku prvenstveno vidjeti ono dobro, a ne odmah svemu davati negativnu konotaciju. Nikako ne smijemo gajiti mržnju. Ispišimo mržnju na led i sačekajmo prve zrake sunca.