Uspješne priče

Švicarkinje i Švicarci u Bosni i Hercegovini - Aleksandra Hiltmann

i-platform dijeli sa Vama neke od najinteresantnijih priča ispričanih od Švicarkinja i Švicaraca koj su živjeli u Bosni i Hercegovini. Prva od mnogih švicarskih građanki/a koja će opisati i podijeliti svoje iskustvo je Aleksandra Hiltmann, novinarka sa prebivalištem u Cirihu, dugi niz godina volonterka u mreži mira Service Civil International (SCI) u Švicarskoj i na Balkanu, članica Odbora NVO Gaia Kosovo.

Kada ste prvi put upoznali nekoga iz Bosne i Hercegovine? Kada / kako / gdje je bio vaš prvi susret sa ljudima iz Bosne i Hercegovine?

Prijateljica naše porodice, koju sam poznavala od djetinjstva, hrvatska dama. Godinama kasnije saznala sam da je zapravo iz Bosne. Takođe u osnovnoj školi imali smo djecu koja su došla iz zemalja bivše Jugoslavije, tek su stigla iz domova koje su morala da napuste zbog rata. To su bile devedesete. Tada nisam u potpunosti razumjela odakle su doista došli i šta se tamo dogodilo.

Prva posjeta i prvi dojam o Bosni i Hercegovini?

Sjećam se svojih prvih minuta u Bosni i Hercegovini jako dobro. Autobus je prešao granicu iz Hrvatske u Bosnu - moje prvo stajalište bilo bi Jajce. Put je bio uzak i krivudav, uokviren natkriljujućim stijenama, s lijeve strane bila je lijepa tirkizna rijeka, a pored nje nevjerovatno zelena trava, razbacana mala sela. Pejzaž me je čak malo podsjetio na Švicarsku. Ipak, u tih prvih nekoliko minuta odjednom sam se osjećala kao da ne mogu disati. Putovala sam tamo da napravim intervjue za svoj magistarski rad. Mislila sam da sam dobro pripremljena. Mjesecima sam proučavala brojke, izmjene stanovništva, događaje tokom rata. Ali kada je autobus prošao pored svih tih uništenih kuća, odmah sam shvatila da ne znam ništa. Ovaj trenutak i naredna istraživanja nakon sukoba bila su jedna od najvažnijih lekcija koje sam naučila tokom svih mojih studijskih godina, u osnovi, mog života. Vijesti i nauka nisu samo teorije i brojevi. To su ljudi. Znala sam to, ali sada sam to osjećala vrlo grubo. Kasnije sam, naravno, radila i druge stvari osim istraživanja povezanih sa sukobima - nevjerovatno lijepi dijelovi zemlje, ovaj put prekrasni pejzaži koji oduzimaju dah, nacionalni parkovi, mnogo rijeka - priroda je apsolutno zapanjujuća. Otkrila sam gradski život u Sarajevu, umjetnost, kulturu, druge stare gradove, socijalističku arhitekturu zbog koje sam veoma uzbuđena. I upoznala sam divne ljude. Znam da možda zvuči stereotipno, ali gostoprimstvo Bosanaca zaista je dirljivo.

Kao autsajder, po vašem mišljenju koji je najveći nedostatak života u Bosni i Hercegovini?

Teško je reći koje su prednosti kada ja nisam on koja tamo mora živjeti. Provela sam dovoljno vremena na Balkanu kako bih znala koliko mi je ugodan život u Švicarskoj, čak i kad se tiče najosnovnijih stvari kao što su grijanje, struja, putevi. Isto važi i za obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, usluge građanima. Korupcija i klijentelizam koji obuhvata toliko aspekata života u Bosni i Hercegovini, ali i u susjednim zemljama, pogubni su za budući razvoj bilo koje vrste. Čujem se sa mnogim mladim ljudima koji su frustrirani jer, uprkos diplomi, nisu u stanju naći posao, bilo zato što nema zapošljavanja ili zato što nemaju prave veze ili su povezani sa "pogrešnom" grupom ili strankom. Istovremeno, svi očigledno mogu vidjeti da postoji klasa ljudi koja ne osjeća sramotu u punjenju vlastitih džepova. Povezani s prožimajućom korupcijom su procesi suočavanja s prošlošću. Ne može biti pravde i pomirenja ako oni koji su učinili krivo mogu pobjeći od sudova - jer imaju svoje načine i cijeli sustav koji ih pokriva. A suočavanje s prošlošću, po mom mišljenju, ima značaja, u tom smislu da bi mnogim ljudima bilo potrebno neko zaključenje i unutrašnji mir kako bi mogli nastaviti dalje - i odgajati svoju djecu u okruženju koje nije zatrovano nacionalizmom. Također, kao žena, moram reći da cijenim i njegujem svoju slobodu u mjestu u kojem sada živim. Čujem od ženskih, ali i drugačijih (queer) prijatelja kako se bore s patrijarhalnim strukturama i seksizmom u mjeri u kojoj je to za mene sada teško prihvatiti.

A najveća prednost?

Društvene veze ljudi su međusobno jake, kod mnogih mladih ljudi osjećam nevjerovatnu energiju i kreativnost. Osjeća se kao da je Bosna i Hercegovina mjesto na kojem za neke stvari možete biti prvi koji će ih napraviti, gdje možete igrati pionirsku ulogu i stvarno nešto promijeniti. Mislim da je ponekad naše švicarsko društvo toliko razmaženo, da su izgubili taj avanturistički, društveno angažirani duh i da dosadili smo sami sebi, umjesto da pratimo ideje koje na prvi mah zvuče ludo ili jednostavno svoje snove.

Koje je Vaše iskustvo bilo najdjelotvornije?

Kao što sam već spomenula, ovo prvo istraživačko putovanje, koje sam izvela sama, bilo je nešto što me nikada nije napustilo. Nosim priče ljudi s kojima sam razgovarala, koji su mi rekli kako trebaju da se ponovo osjećaju kao kod kuće na mjestima gdje se činilo da su čovječanstvo i svijet skončali devedesetih. Osim poslova, obnavljale su se veze sa drugim ljudima, pokušavajući ponovo stvoriti povjerenje. Oni nisu bili samo ljudi koji su mi pričali svoje lične priče, oni su bili stručnjaci. U stvari, svi stručnjaci su imali osobna iskustva u vezi s tim. Još uvijek ih čujem kako razgovaraju, sjećam se pojedinačnih redaka onoga što su rekli. I stvarno to mislim kada kažem da sam zahvalan što su pristali dati svoje vrijeme za nešto poput magistarskog rada - što je za mene toliko značajno do danas, da i dalje utječe na to kako vidim svoje okruženje, koje i dalje utječe na moj rad. Posjetila sam Bosnu i Hercegovinu puno više puta nakon ovog prvog putovanja i upoznala sam mnogo ljudi koji rade nevjerovatne stvari, koji nešto rade za svoje sunarodnjake, svoju zajednicu, za mir na kraju. Ne želim da se čini da se ova zemlja u potpunosti sastoji od sukoba i prošlosti. Bio je to moj prvi pristup u kojem sam zaglavila, jer me mnogo ljudi još puno podučava u ovom polju. A to je i stanovište o više svjesnosti koje smatram da nam treba u Švicarskoj da bismo shvatili trenutnu situaciju u kojoj se nalazi zemlja i zašto još uvijek ljudi žele otići i na kraju doći u našu zemlju.

Gdje na osnovu Vašeg iskustva vidite mogućnosti za saradnju između Bosne i Hercegovine i Švicarske?

Selila sam se po Bosni i Hercegovini u okviru NVO - sjajno polje za saradnju u pogledu zajedničkih projekata raznih vrsta. S druge strane, velika prilika je svakako turizam. Mnogo je stvari koje treba otkriti u Bosni i Hercegovini. Zemlja je geografski blizu Švicarskoj i postoji mnogo različitih grana turizma na koje ljudi mogu da se fokusiraju - i već to rade. Avanture raftinga na rijeci, pješačke ture kroz nevjerojatne nacionalne parkove, obilasci gradova, degustacije vina u vinogradima, biciklističke ture, arhitektura u rasponu od Otomanskog do Socijalizma, sjajna kuhinja. A također puno toga može se saznati o nedavnoj prošlosti, što se prikazuje, na primjer, u sjajnim muzejima poput Muzeja ratnog djetinjstva.  

Švicarski narod voli i zanima ih mnogo stvari koje se mogu naći u Bosni i Hercegovini. Jednostavno razlog je to što često ne znaju za to ili Bosnu i Hercegovinu ne smatraju državom u koju bi mogli putovati kao turisti. Tek zadnjih godina primijetio sam da putovanja i organizirane ture na Balkan postaju sve popularniji i to ne samo među mladima. A ni od jedne osobe švicarskog porijekla nisam čula da su prevareni. „Stvarno želim opet tamo“, „pričat ću svim svojim prijateljima o tome“, obično je zvučalo raspoloženje kada se vrate sa svog putovanja. Pretpostavljam da u cijeloj Švicarskoj postoji puno više potencijala za potencijalne turiste ka BiH.

Kakva je vaša poruka bosanskohercegovačkoj populaciji u Švicarskoj?

Uradite nešto sa svojim porijeklom. Upotrijebite ga za stvaranje veza između dvije zemlje, bilo da je to privatno - povedite svoga susjeda na put u Bosnu i Hercegovinu pa mu je pokažite. Jer će tada on svojim prijateljima reći koliko je bilo lijepo i zanimljivo i tako dalje. Ili započnite posao. Razumijete obje kulture, govorite oba jezika. Već postoje kompanije koje surađuju, bilo da se radi o namještaju, tekstilu, dizajnerskom dizajnu, čak i uniforme za osoblje naše najveće željezničke kompanije šivaju se u Bosni i Hercegovini. Prevodilačke usluge, pozivni centri, informatička tehnologija, grafički dizajn, moda. Postoji toliko mogućih načina suradnje, zahvaljujući Internetu i bez neprestanog putovanja. Pogledajte svoju zemlju porijekla kao više od mjesta u koje se vraćate svakog ljeta i gdje šaljete novac cijele godine. Ovo ne mislim na bilo kakav nepoštivajući način. (Moja majka je slala puno stvari našim rođacima u Poljsku…). Mislim na način da iskoristite resurs koji ste dobili time što ste Bosanci i Hercegovci u Švicarskoj. A također razgovarajte više o svojem porijeklu sa Švicarcima, educirajte ih. Znanje o Balkanu još je ograničeno ovdje, uprkos tome što živimo s vama toliko godina u jednoj zemlji. Podijelite svoje priče. One mogu otvoriti nove svjetove drugim ljudima i stvarno ih mogu natjerati na razmišljanje - i nadamo se na djelovanje. Bilo da se promijeni njihov stav na i ka boljem, podržavajući projekte ili sarađujući s tvrtkama u Bosni i Hercegovini ili jednostavno posjetiti mjesto kao turisti. I molim vas, za Boga miloga, naučite ih da budu spontaniji - nema više kafa na sastancima koji su napravljeni tri sedmice unaprijed.

Fotografije pripremila: Aleksandra Hiltmann, Cirih, Švicarska

Intervju pripremio: Aldin Vrškić, Zenica, Bosna i Hercegovina

Intervju uredio: Tomislav Tadić, Tuzla, Bosna i Hercegovina

Prijavite se na naš newsletter i budite u toku!