Osnivač je i direktor kompanije Daccomet AG, sa proizvodnim pogonima za izradu namještaja za IKEU u BiH i Srbiji. Diplomirao je političku ekonomiju sa fokusom na međunarodne odnose na Univerzitetu u St.Gallenu. Povod za ovaj intervju je dodjela nagrade za životno djelo Edinu Daciću za uspjeh u razvoju kompanije Fabrika Namještaja Standard Prnjavor u BiH kao i za angažman u organizacijama koje se bave strateškim planiranjem ekonomije u BiH, povezivanju bh dijaspore sa razvojnim projektima u BiH i za angažman u osnivanju ekonomskih foruma i konferencija. Nagradu je dodijelio stručni žiri Nezavisne evropske agencije za izbor i promociju najuspješnijih poslovnih ljudi i kompanija iz regiona jugoistočne i srednje Evrope za 2019. Edin Dacić je član upravnog odbora SIPPO, Švajcarske organizacije za promociju uvoza, Unije udruženja poslodavaca Republike Srpske, Upravnog odbora švajcarsko-srpske trgovinske komore i predsjednik Upravnog odbora I-dijaspora u Švajcarskoj.
- Kakva je bila Vaša reakcija kada Vam je dodijeljena nagrada za životno djelo, a još ste daleko od završetka Vaše poslovne karijere?
Mene su svi pitali da li ja to hoću da se penzionišem ili sam blizu da umrem (smijeh)... Ova nagrada mi puno znači, jer je priznanje, ne samo mom poslovnom radu, već i mom angažmanu u organizacijama preko kojih pokušavam da utičem na ekonomske promjene u BiH. Stalno pokušavam da druge motivišem da rade zajedno i da se angažuju na projektima u BiH, jer ima toliko ekonomskih potencijala koji moraju da se aktiviraju i iskoriste. Moramo da radimo, moramo da pomognemo i to je suština mog angažmana.
- Vaša firma Standard je smještena u Prnjavoru, u BiH. Čime se ona tačno bavi?
Daccomet AG sa firmom Standard u Prnjavoru proizvodi namještaj za IKEU, koji radimo i prodajemo po njihovom dizajnu. Kada smo počeli, radilo je samo 65 ljudi, a firma je imala prije rata 296 zaposlenih kao dio Šipada, najvećeg proizvođača namještaja u Jugoslaviji sa preko 80.000 zaposlenih. U 2010. godini bili smo prvi put veći nego prije rata, imali smo preko 300 zaposlenih, a u 2018. godini dostigli smo 400 zaposlenih, sa prometom od preko 17.5 miliona eura, to nam je bio rekord! Rasli smo svake godine 10-15 %, a samo smo jednu godinu pali, jer nam kupac nije na vrijeme zamijenio jedan artikel. Pokušavamo sve da uradimo u BiH, ali to nije uvijek moguće. Npr, niko više ne proizvodi ploče iverice u BiH, a prije rata bile su četiri takve fabrike, danas nijedna. Te ploče kupujemo u Hrvatskoj i Italiji, i nešto malo u Mađarskoj.
Poslovanje sa IKEA u BiH
- Kako je uopšte došlo do toga da osnujete firmu u BiH?
Još dok sam bio student i imao 22 godine, osnovao sam firmu Daccomet AG, sa novcem koji sam posudio od svog oca. Tada je bila obaveza na Univerzitetu u St.Gallenu da se praksa radi 6 mjeseci i mislio sam da je to prilika da počnem nešto preduzetnički da radim, a ne da tu praksu obavim bilo gdje. To je bilo 1990. godine, u vrijeme onih Markovićevih reformi. NZZ je izvijestio o posjeti Markovića u Švajcarskoj i komentarisao da se, ako se njegove reforme ostvare, na Balkanu rađa novi ekonomski tigar. To je za mene bio signal velikih reformi i rađanja jedne velike ekonomije i želio sam da budem dio toga. Nažalost, svi znamo šta se desilo u Jugoslaviji... Na početku sam radio na finansiranju izvoza proizvodnih firmi u Hrvatskoj, ali sam uvidio da to ne može da bude duže vrijeme konkurentno. Moji poslovni partneri su mi pokazivali kako oni mjere konkurentnost dobavljača ili potencijalnih dobavljača i koji su regioni koji mogu proizvoditi uz mnogo manje troškove. Jedan od tih regiona je bila BiH i krajem 90-tih putovao sam i istraživao u BiH moguće partnere. I tako, od 2000. godine, Daccomet je finansirao i savjetovao 7 dobavljača za IKEA iz BiH i pomagao kod nabavke repro-materijala. Ubrzo sam primijetio da je to preširoko i da ja to ne mogu sve pokrivati. To nije bio lak period za mene, jer sam došao do jedne krize identiteta. Uvijek sam mislio, pošto znam naš jezik, da ću ja sve to da razumijem, da ću se lako snalaziti i da ću moći nešto da uradim i pomognem razvoj. Vidio sam da jezik nije uopšte problem, već da je problem u različitim mentalnim sklopovima. Pričamo isti jezik, ali se ne razumijemo!
- U čemu su bile te razlike?
Upoznao sam mnogo ljudi u BiH relevantnih za poslovanje, od direktora i menadžera do različitih političara. Njihove priče i objašnjenja nisu bila realna. To je bilo vrijeme neposredno poslije rata, vrijednosti su se promijenile, država nije bila jaka, bilo je nelegalnih stvari… Dok je Jugoslavija postojala, mene su roditelji vaspitavali na način da sam ja Jugosloven, da ćemo mi jednog dana da se tamo vratimo, jer smo u Švajcarskoj jedno ograničeno vrijeme. Uvijek sam se pitao da li sam Švajcarac ili Jugosloven. Kada je Jugoslavija prestala da postoji, to je pitanje takođe za mene nestalo, pogotovo što dolazim iz mješovitog braka. Međutim, ova kriza identiteta u BiH zbog nerazumijevanja i razlika između mene i mojih partnera bila je jedan poseban problem u to vrijeme, jer ja sam razumijevao jezik, ali u suštini nisam razumijevao ljude, u to vrijeme krajem 90-tih. Onda sam se koncentrisao na firmu Standard iz Prnjavora, koja se bavila izradom namještaja, jer sam imao odličnu saradnju sa njenim direktorom baziranu na otvorenosti i korektnosti. Tu firmu smo kupili 2004. godine, kada je krenuo proces privatizacije, jer je kupovina firme bila preduslov da se počne u nju finansirati, zbog potrebnih jasnih i definisanih dokumenata o vlasništvu u poslovanju sa IKEA. Do danas je investirano više od 10 miliona eura u ovu firmu.
- Vi živite sa porodicom u Zürichu, sjedište kompanije Daccomet AGje takođe u Zürichu, a pogoni firme su u Prnjavoru, u BiH. Kako uspijevate da balansirate život u Švajcarskoj i BiH?
Trudim se da imam neku kritičku distancu prema poslovima u BiH da bih mogao bolje da radim. Čak sam i razmišljao da odem na nekoliko godina u BiH da bih ubrzao razvoj firme i možda uticao na neke ekonomske promjene u zemlji, ali, iskreno, plašio sam se toga. Sa tim primanjima mogao bih sebi da organizujem jedan vrlo lijep život u BiH, ali sam se plašio da bih onda izgubio svoju pokretačku snagu, da bih se tamo utopio u sredinu i ne bih mogao da stvaram nove ciljeve, zato nisam to odlučio. Meni su ljudi tamo veoma dragi, emotivno sam veoma vezan, sve me vuče, sviđa mi se, ali meni je potrebna pokretačka i kritička snaga da ja to sve dalje razvijam i guram.
Potencijali za poslovanje u BiH
- Kako izgleda Vaš boravak u BiH? Kako vidite način poslovanja i potencijale u BiH?
Meni, iskreno, tamo sve ide sporo. Vidim zaista ogromne potencijale i sve bi moglo puno brže da se razvija u BiH. Jedan veliki problem u privredi je srednji menadžment. Mi smo godinama u Prnjavoru pokušavali da podmladimo menadžment. Problem je što su mnogi ljudi iz te neke srednje generacije ostali bez dovoljno prakse zbog rata ili nisu dovršili svoje usavršavanje ili nisu mogli da nađu posao. Onda smo odlučili da zaposlimo nekoliko mladih ljudi direktno sa fakulteta, vidjeli smo da ti mladi ljudi drugačije funkcionišu, jer to je ta neka digitalna generacija, veoma obrazovana i neopterećena. Slali smo ih na sve moguće seminare, jer njima je potrebna praksa i trening za nove pozicije. Na moju inicijativu je Fakultet za drvopreradu iz Biel-a razvio LSDT (Leadership and Skills Development Training) i organizovao trening za ove mlade ljude, koji je DEZA finansirala sa oko 90 %. LSDT je bio otvoren za interesente iz regije i održavao se tokom tri godine. A u našoj firmi u Prnjavoru imali smo učenike na praksi sa Fakulteta za preradu drveta iz Biel-a, koji su ostajali po 9 mjeseci u BiH.
- Šta je Vaša motivacija za anagažman na povezivanju firmi iz Švajcarske i BiH i na uključivanju bh dijaspore u razvoj BiH?
Kapaciteti bh dijaspore u Švajcarskoj su veliki! Oni mogu da budu od velike koristi za BiH - to je moja motivacija! Ja sam jedan od osnivača I-dijaspore u Švajcarskoj 2015. godine, koja okuplja bh dijasporu da bi prenijela svoje znanje i švajcarske standarde u BiH, i da tako bude pokretačka snaga za ekonomsko unapređenje zemlje. Oni razumiju kulturu, imaju kontakte I znaju šta se traži na tržištu. Mi želimo da motivišemo dijasporu ne samo da šalje novac, nego i da ulazi u neki projekat i pokrene svoj biznis. Puno ljudi u BiH mi je znalo reći, da to ne može što ja hoću, da nema uslova, da to možda ide u Njemačkoj i Švajcarskoj, ali da tako nešto ne ide u BiH. Možda treba puno živaca, truda, znoja i rada, ali na kraju – može!
- Kakvi su Vaši dalji planovi u BiH?
Sada investiramo u tehnologiju, u proširenje, želimo da rastemo dalje, neću da kažem da smo još na početku, ali naši potencijali su mnogo veći i želimo da ih realizujemo.
- Da li ste se suočavali sa nekim poteškoćama sa lokalnom administracijom ili poslovnim i političkim ograničenjima?
Ono što vidim kao veliku opasnost je što ljudi odlaze masovno iz BiH, posebno obrazovani ljudi i ne misle da se vraćaju. Neke stvari koje bi trebale da se riješe da bi zemlja bila poslovno atraktivna, ne riješavaju se, jer ne postoji politička volja ili međunarodni pritisci nisu dovoljno veliki. Zato sve ove unije poslodavaca i postoje da bi pokušavali da utiču da se nešto mijenja. Sa korupcijom zaista nisam imao problema, mnogi se žale na to, ali ja to nisam sretao u poslu. Mi zakone poštujemo, jer nas naš inostrani kupac kontroliše i valjda zato i nismo došli u dodir sa takvim ljudima.
- Kada boravite u BiH, da li je to za Vas striktno samo posao?
Ja uživam u svemu tome, nekada je naporno, ali ja uživam sa ljudima u BiH, volim kreativne ljude, koji žele da razvijaju posao i iskoriste postojeće potencijale, meni ti ljudi daju mnogo pozitivne energije. Emotivno sam jako vezan za BiH, oduševljava me humor i toplina ljudi! Ono što je otežavajući faktor je mentalitet ljudi, koji su navikli da se sve odluke donose odozgo. Oni ne osjećaju da postoji neka demokratija, ne misle da mogu nešto da mijenjaju, da utiču na svoju sudbinu i da odrede svoj život, a to nije dobro.
- Zašto ste toliko vezani za BiH, odrasli ste u Švajcarskoj, mogli ste ovdje da napravite karijeru... Zašto ste toliku energiju i vrijeme investirali u BiH?
Mnogi kažu da je „poluga“ mnogo veća kod nas nego u Švajcarskoj. Ako želite da nešto veliko u Švajcarskoj postignete, morate da uložite mnogo više investicija, da obezbijedite inovacije, veći su rizici itd. Tamo kod nas je sve to manje, i ako uspijete da premostite te neke izazove, vi možete puno toga da postignete! I mnogo je veselije! Duša je tamo, ako me već lično pitate. Ta vezanost dolazi preko roditelja, a i moje je lično iskustvo. Moja žena je Švajcarkinja i ona mi uvijek kaže, „tebi treba nekoliko dana da ti se duša vrati kući, ti dođeš fizički, ali ti si tamo“. Naši prijatelji, koji su bili sa nama u posjeti na Balkanu, znali su reći mojoj ženi, da sam ja tamo drugačiji.
Linkovi:
Fabrika namjestaja Standard u Prnjavoru: https://standard-prnjavor.com/
Najmenadzer: https://najmenadzer.com/najnovije/?post=izabrani-najbolji-menaderi-ove-regije-evrope-za-2019
DW: https://www.dw.com/bs/edin-da%C4%8Di%C4%87-balkanska-karijera-iz-snova/a-38513029-0