DKR Tuzla - Berliner Zeitung: Bildung made in Bosnien (Obrazovanje Made in Bosnia)
U Tuzli stručno obrazuje jedna firma iz Minhena studente iz cijelog svijeta – također i za poslove u Njemačkoj!
TUZLA. „Great here“, kaže 20-godišnja Larnie iz Melburna i pri tome zrači. Veličanstveno, da, i:“Very unique“, prilično jedinstveno. Tako ne misli samo Larnie. 23-godišnjem Nawazuddinu iz Haiderabada se prije svega sviđa, kako su ljudi ovdje ljubazni i spremni za pomoći. Mishal, 20, iz Kenije je mislio, kad je čuo za taj kurs: Sad će nam tu nešto pričati, predavanja i tako dalje. „Ali to je puno, puno više“, pun je hvale student inžinjerstva. On je zajedno sa 20 drugih doletio tu iz Australije, da bi u tokom dvije nedjelje dobio puno prakse, a malo se i zabavljao.
Silicon Valley? Ne, Tuzla, sjeverna Bosna. Na periferiji grada pozdravljaju moćni tornjevi za hlađenje termoelektrane. Četiri trake saobraćajnice se pružaju izmedju trospratnih i četverospratnih zgrada, većinom iz socijalističkog vremena. Moderan je Bingo City Center. Tamo se može na 35 000 kvadratnih metara parkirati, kupovati, kuglati, pogledati filmove u kinu i kladiti na fudbalske utakmice. Što se upravo i radi u jednoj takvoj bosanskoj industrijskoj regiji, u kojoj na 99 000 zaposlenih dolazi 78 000 nezaposlenih.
Formula uspjeha za Balkan?
Ko pomisli, da je poslije tornjeva za hlađenje i Bingo-Centra, vidio sve u Tuzli taj se vara. U suterenu Mejdana, jedne tužne, prevelike dvorane za nastupe u stilu kasne Jugo-Moderne, jedna matirana staklena vrata vode u jedan drugi svijet: u Njemački Centar Kompetencije za Robotiku. Toplo svjetlo preplavljuje hodnike bijele poput behara. Zeleno i crveno obojene mašine pružaju mirno i elegantno njihove čelične ruke, hvataju metalne diskove i spuštaju ih precizno dole na drugo mjesto.
Ta ideja, studente sa drugog kraja planete poslati baš u odvojeni sjeveroistok jedne od najodvojenijih zemalja Balkana, dolazi od Muamera Babajića, minhenskog poduzetnika, koji je sa svakojakim „industrijskim uslugama“ imao puno uspjeha. Već petu godinu on tamo obrazuje. Sad je doveo iz australijskog Univerziteta La - Trobe buduće inžinjere robotike na kurseve obuke, u zemlju iz koje potiču njegovi roditelji. Studenti ovdje dolaze iz Indije, Vijetnama, Venecuele, Kenije i upravo Australije.
Ideja je sigurno bila originalna, možda malo i luda. Ali nije je bilo teško sprovesti u djelo. Industrijskim robotima moraju se samo utipkati ispravne naredbe, onda oni po čitavom svijetu rade, ono što se od njih hoće – u Palo Alto isto kao i u Tuzli. Lokalne vlasti doduše slabo pomažu, ali ni ne ometaju. Od strane njemačkog saveznog ministarstva za privrednu suradnju postoji jedan poticaj.
Iako Bosna u svijetu visoke tehnologije nije uopće poznata, to prilikom regrutiranja učesnika uopće nije prepreka – u svakom slučaju i onda kada zainteresovani dolaze iz dalekih krajeva. „Ja o toj zemlji nisam još nikad ništa čula“, kaže Larnie. Evropu, koju većina od njih još nije poznavala, su si možda malo drugačije zamišljali. Ovdje je „više kao u Keniji nego kao što je u Australiji“, smatra Mishal.
Da stručno obrazovanje košta novca, za studente iz Afrike, Azije i anglosaksonskog svijeta je samo po sebi razumljivo. U Bosni ipak košta puno manje. Oko 1760 eura plaćaju učesnici za dvije nedjelje praktičnog intenzivnog treninga plus razgledanje znamenitosti (Sightseeing): Stari Most u Mostaru, Bazar u Sarajevu, u gumenom čamcu kroz spektakularne klisure.
Obrazovanje – to bi mogla biti formula uspjeha za Bosnu i za cijeli Balkan. Tuzla, treći po veličini grad u zemlji i nekada njen najvažniji industrijski centar, je od početka devedesetih godina izgubila dobrih 20 procenata svojih stanovnika. Druga područja su još teže pogođena. Poduzetnik robotike Babajić, 1980 godine rođen u Erlangenu, posjeduje za ovu regiju tipičan životopis: dijete gastarbajtera, odrastao kod bake i djeda u Bosni, onda sa deset godina nazad u Franken. „Skoro svako ovdje ima rodbinu u Njemačkoj“, kaže on – ili je već tamo živio: Promjena od mame i tate ka djedu i baki i nazad je iskustvo jedne čitave generacije.
Gledano sa druge strane uopće nije više tipično šta se dogodilo Muameru nakon završetka osnovne škole: Poslije srednje ekonomske škole polaže maturu, studira poslovnu privredu i zaviruje sa elanom u tehničke detalje. „Većinu, koja odavde odlazi, u Njemačkoj očekuje niski sektor plaćanja“, izjavljuje berlinski ekspert za Balkan Dušan Reljić.
Početkom novog milenijuma vladala je još nada, da će firme sa zapada, prije svega njemačke, snažno investirati u ovo smireno područje. Ona se brzo raspršila. Budućnost, od tada tamo znači: iseljavanje.
Birokratske prepreke na putu u njemačko tržište rada su jedna po jedna pale. Sa zakonom donešenim u junu o regrutiranju stručnih radnih snaga pristup bi trebao postati još lakši. Ali zamka se krije u detalju. „Mi ne trebamo samo osoblje za njegu“, kaže Babajić, „već takodje IT-specijaliste.“ Međutim završne diplome, kako su u Njemačkoj uobičajene, ne postoje ovdje, dakle takođe ne mogu biti priznate. Prema tome većina završi u pomoćnim zaposlenjima.
Međutim školske osnove u Bosni su u stvari dobre. Šta nedostaje je odnos prema praksi. „Tehnika se ne može naučiti iz knjiga“, kaže Babajić. „Studenti ipak trebaju jedan prostor za igru“. Tek to stvara „razliku izmedju znanja i mogućnosti“. Da bi tu prazninu popunili, ekspert Reljić već dugo zahtijeva jednu vrstu “obrazovne ofanzive”. Emigracija ne bi trebala biti spriječena, već postati sretnija, uspješnija.
DKR Tuzla
U Njemačkom Kompetencijskom centru Robotike u Tuzli ne uče samo australijski, već takođe i bosanski studenti – u tronedeljnim do šestonedeljnim večernjim kursevima. Platiti mogu nešto malo ili ništa. Ali oni brzo uče. Svi govore tečno engleski, neki i njemački.
Apsolventi se iseljavaju.
Da je perspektiva većine njegovih učenika zaposlenje u Njemačkoj ili negdje drugdje u zapadnoj Evropi, to Babajić uopće ne osporava. Nije uzalud primamljiv njegov centar sa dobrim njemačkim imenom.
Njemačka veza je već iz razloga marketinga bitna. „Proizvodi iz Bosne, pa makar bili itekako dobri, nisu povoljni za prodaju na tržištu“, kaže Babajić. To takodje važi i za naobrazbu. Bosna ima u staroj Evropi jedan teški problem imidža. Još uvijek ga u Njemačkoj upitaju, veli Babajić, da li bi se smjelo usuditi, sa vlastitim autom „dole“ voziti.
Edhem Čustović
Udio fluidnih identiteta, koji su na internacionalnom obrazovnom tržištu uobičajena praksa, poseno olakšava Bosancima. Takođe je i jedan profesor iz Melburna došao u Tuzlu. On se zove Edhem Čustović, i rođen je 1985 godine u Bosni, po izbijanju rata sa roditeljima je izbjegao u Švicarsku i onda dalje u Australiju, i pretpostavljate, jedinstvenu povezanost preko pola zemaljske kugle prvenstveno uspostavio.
„Bosna im jednu ogromnu dijasporu“, objašnjava agilni naučnik. „I Bosanci se svugdje perfektno prilagode“. Oko jedan i po milion od njih žive svugdje po svijetu. „Ja sam obišao 107 zemalja, u 40 od njih žive Bosanci“. U njegovoj domovini, koju je već sa šest godina morao da napusti, osnovao je jednu fondaciju, „da bi promjenio život mladih ljudi“. Ako postanu takvi kao što su Edhem i Muamer, cilj je postignut. Svejedno da li u Tuzli, Melburnu ili Erlangenu.
"Obišao sam 107 zemalja, u 40 od njih žive Bosanci" - Edhem Čustović, profesor iz Melburna.
Prijevod: Sandra Schäppi, Švicarska
Lektura: Tomislav Tadić, Bosna i Hercegovina