Možete li nam ukratko ispričati o svom životnom putu, od BiH do dijaspore?

Roditelji su 70-ih godina otišli u Austriju. Tamo sam rođena, u Beču, gdje sam i živjela do svoje šeste godine. Sticajem okolnosti vratili smo se u domovinu, u Kladanj, 1985/86. godine. Tu sam pohađala školu i provela prelijepo djetinjstvo u okruženju mnogobrojne porodice, te stekla nova školska prijateljstva koja traju i danas. Nešto malo prije rata, 1990/91. godine, ponovo smo se vratili nazad u Beč. Napustiti svoju kuću, rodbinu, školske drugarice i poznato okruženje, te opet krenuti u nepoznato, nije bilo lako.

Koje su najveće teškoće s kojima ste se susreli prilagođavajući se životu u dijaspori i kako ste ih savladali?

Standardno, prvi koraci u sistemu Austrije, iz tadašnjeg bivšeg sistema SFRJ, počevši od prevođenja ocjena iz moje tadašnje đačke knjižice, gdje je bilo mnogo petica upisano (u Austriji je 5 najniža ocjena), pa do uklapanja u razred i učionicu koja je meni tada izgledala kao neka soba iz obdaništa, a ne kao učionica u kojoj se uči. Njemački jezik sam brzo savladala jer sam ga znala od malih nogu. Predrasude prema nama, jer nismo „pravi“ Austrijanci, bile su očigledne i teške za podnijeti, ali se to stišalo kako sam sazrijevala i ojačala svoj identitet.

Kako biste opisali svoj identitet u kontekstu života između BiH i dijaspore?

Klasični hibridni identitet koji podrazumijeva dijelove i uticaje života u Austriji, a veći dio, naravno, identitet Bosne i Hercegovine. To su korijeni na koje sam posebno ponosna. Iz tog hibridno-dinamičnog identiteta crpim i koristim svoje resurse, snagu, kreativnost, višejezičnost i slično.

Uloga majke često podrazumijeva prenošenje vrijednosti i tradicija. Koje ste vrijednosti najviše željeli prenijeti svojoj djeci, posebno u kontekstu njihove veze s BiH?

Uloga majke u prenošenju vrijednosti izuzetno je važna, ona snažno utiče na oblikovanje ličnosti, ponašanja i moralnih uvjerenja djeteta. Majka je prvi model ponašanja, prva osoba s kojom dijete ostvaruje jaku emocionalnu vezu.

Kroz svakodnevne situacije, način govora, ponašanja i reakcije na druge ljude, dijete uči šta je dobro, a šta loše, i oponaša njen primjer.

Najviše želim da moja djeca nauče moralne i porodične vrijednosti. Poštovanje, iskrenost, ljubav, želju za znanjem, odgovornost prema sebi, okolini, slabijima i starijima, saosjećanje, radne navike i obaveze. Moja uloga kao majke je i da prenesem kulturne običaje kao što su jezik, vjera i tradicija, kako bi se stvorio osjećaj pripadnosti i ponosa na porijeklo iz Bosne i Hercegovine.

Jedan primjer iz naše svakodnevnice je pravljenje soka od đulberšećerke. Imamo tu ružu u bašti i svake godine zajedno s djecom pravimo gusti sok. Tako je i najmlađa ćerka, sa samo pet godina, znala napamet recept i cijeli proces pravljenja tog soka.

Koji su vaši savjeti, iz vašeg iskustva, za druge majke i porodice u dijaspori?

Da što više dana svog godišnjeg odmora provode i putuju po Bosni i Hercegovini, da djeci pokazuju gradove, sela i prirodne ljepote. Da s njima pričaju bosanski jezik i prenose kulturu i tradiciju.

Koje su najveće razlike koje ste primijetili između života u BiH i života u dijaspori, kako u svakodnevici, tako i u porodičnom životu?

Mislim da ljudi u Bosni i Hercegovini žive opuštenije i više vremena provode s porodicom, komšijama i prijateljima. Postoji osjećaj zajedništva i bliskosti, ljudi se druže, pomažu jedni drugima i poznaju svoje komšije. Životni ritam je nešto sporiji, a društveni kontakti važan su dio svakodnevnice.

U dijaspori je sve nekako brže i organizovanije. Ljudi imaju mnogo obaveza i strogo određeno vrijeme za posao, školu i slobodno vrijeme. Iako se materijalno živi bolje i postoje veće mogućnosti za napredak, često nedostaje toplina i spontanost kakva postoji u Bosni i Hercegovini.

Koje prednosti i izazove vidite u životu u dijaspori u poređenju s životom u BiH?

Jedna od najvećih prednosti su sigurnost i stabilnost, uređen sistem, jasni zakoni i funkcionisanje države. Postoji više mogućnosti za kvalitetno obrazovanje i samim tim za razvoj i uspjeh, bolje plate, sigurnija radna mjesta i viši standard života.

Veliki izazov je udaljenost od porodice i domovine, pa često osjetim nostalgiju za Bosnom i Hercegovinom. Potrebno mi je da vidim svoj narod i da čujem svoj jezik oko sebe.

Šta vas i dalje najviše emocionalno veže za BiH, uprkos vremenu i daljini?

Mnogobrojne slike i uspomene iz djetinjstva, miris behara, iščekivanje iftara, zvuk ezana, toplina ljudi koji uvijek imaju vremena jedni za druge. Emocionalno me posebno vežu porodica, komšiluk, prijatelji, bosanska pjesma, sevdalinka, folklor i još mnogo toga.

Kako vidite ulogu platformi poput naše u povezivanju ljudi iz BiH i dijaspore i očuvanju zajedničkog identiteta, bez obzira gdje se nalaze?

To je ogromna uloga u jačanju veza između ljudi iz Bosne i Hercegovine i onih koji žive u dijaspori. Danas mnogi odlaze u inostranstvo, a ovakve platforme preuzimaju ulogu mosta koji povezuje domovinu i raseljene zajednice. One nude mogućnost da ljudi ostanu u kontaktu, razmjenjuju informacije, emocije i ideje.

Pomažu u očuvanju zajedničkog identiteta tako što pružaju prostor za dijeljenje jezika, kulture, tradicije i običaja. Kroz razne vijesti, priče, događaje, online susrete i kulturne projekte, ljudi iz dijaspore mogu ostati povezani sa svojim korijenima i na taj način doprinositi domovini.

Za kraj, šta biste poručili onima koji razmišljaju o odlasku iz BiH, a šta onima koji su već otišli?

Ko razmišlja da ide, neka ide, a ako odluči, onda treba da ponese svoje vrijednosti, jezik i ljubav prema Bosni i Hercegovini, jer to je ono što nas čini posebnima gdje god bili.

Onima koji su već otišli preporučila bih da ne zaborave odakle su krenuli. Bosna i Hercegovina možda nije uvijek lahko mjesto za život, ali je mjesto puno duše, topline i uspomena. Čuvajte svoj jezik, učite svoju djecu ko su i odakle potiču, dolazite svojoj kući i svojoj domovini kad god možete.

Možemo mi otići iz Bosne, ali Bosna nikada ne može iz nas.