Uspješne priče
"Smoći snage za pomoć" - Razgovor sa Vanjom Crnojević, humanitarnom radnicom
Vanja Crnojević je humanitarna radnica koja pomaže izbjeglicama na Balkanu, u okviru rada organizacije “Border-free” iz Ciriha. Svojevremeno, prije nego što se skrasila u Švicarskoj, Vanja Crnojević je i sama bila izbjeglica.
Rat u Bosni i Hercegovini je razvio u njoj empatiju prema ljudima koji nemaju kuda i nemaju gdje. Sada se svojski trudi da im pomogne, pruži prvu i neophodnu pomoć za preživljavanje u prilično divljim uslovima egzila.
Koji su motivi i pozadina za Vaš dobrotvorni, humanitarni rad?
Moj lični motiv, pošto sam u tu priču krenula sa nekoliko prijateljica, je socijalna žila u meni koja je uvijek bila izražena, još od ranog djetinjstva. Tako počinje i ova priča 2015. godine, kada sam na Facebook-u vidjela kako policija tuče žene i djecu izbjeglice koji pokušavaju da predju granicu izmedju Makedonije i Srbije. Nisam mogla da vjerujem da se to dešava u Evropi i da se tako tretiraju ljudi koji bježe od rata. Mislim da nereagovanje Evropske unije na te stvari nije prihvatljivo, jer Evropska unija stoji na stanovištu ljudskih prava. Tada sam rekla sebi da moram nešto da izmjenim. Puno ljudi kaže da pojedinac ne može promjeniti svijet, a ja kažem da može, samo se treba usuditi.
Ukratko, koja je istorija Vašeg angažmana?
Istorija, hm. Kada sam otišla iz Maglaja, imala sam grižnju savjesti i željela sam da pomognem. Od toga bih krenula. Pošto sam sa 12 godina otišla, kada je rat počinjao, taj moj dolazak u Švicarsku praćen je neshvaćanjem da su moje prijateljice još uvijek u ratu, da ginu, da ostaju invalidi, a da ja imam privilegiju da imam sve u jednoj sigurnoj zemlji. Uvijek sam govorila da želim da pomognem svom gradu, čim mi se pruži prilika. Kada su 2014. godine poplave zadesile cijeli region Balkana, a pogotovo Maglaj, sa nivoom vode do pet metara, slike moj grada su me šokirale i odlučila sam da pomognem. Napravila sam akciju sa prijateljima u jednom kafiću u Cirihu i htjeli smo da pošaljemo par paketa u Maglaj, što je izazvalo veliku reakciju i umjesto par paketa, mi smo skupili 15 tona. Ljudi su donosili ljekove, deterdžent, hranu, odjeću. Teufik Delić npr., preduzetnik, ponudio nam je šleper, natovarili smo ga i odvezli skupljenu robu u Maglaj. Došli smo u grad, javili se u opštini, odvezli robu u skladište, a niko nije pitao šta i koliko smo donjeli. Ujutru je prizor grada bio gori nego u ratu. Bez gumenih čizama nije moglo da se hoda, blato, kanalizacija koja je izlila, smrad nas je grizao za oči. Ispred magacina, nam je rečeno da ne možemo da uzmemo tu robu koju smo donijeli i da će oni to da dijele ljudima koji dodju do njih. Nije bilo logično, niti izvodljivo da ljudi dolaze iz okolnih sela po tu robu, po litar ulja, kako su nam objasnili ovi ljudi u magacinu. Osjetila sam se izdano i prevareno. Kako je i tim sa švajcarske televizije SRF krenuo sa nama, dobila sam ideju. Pojavili smo se ispred opštine sa kamerama i odglumili da ćemo snimiti korupciju i sve koji su umješani. Tražili smo samo da nam daju potvrdu da smijemo našu robu koju smo donijeli, podijeliti ljudima. Ubrzo smo dobili "dozvolu", da podijelimo tu robu. U magacinu nam uzimaju papire, gledaju šta je naše... Baš sam bila razočarana, bilo je grozno. Ljudi koji su to uradili, djelovali su kao da im je svejedno da li će bebe sutra imati pampers, hranu, da li će stara nana imati ulja ili vode za ručak... Imali smo još dva dana i počeli smo da pakujemo robu u pakete, da ih dijelimo po selima, po gradu. Puno ljudi nam se priključilo u tome. Bila sam oduševljena mladima koji su nam pomagali.
Maglaj je zakazao, cijeli sistem je zakazao, a bilo je i žrtava, smrtnih slučajeva. Poslije toga odlazim u Švicarsku, a ljudi mi se i dalje javljaju tražeći pomoć. U tom cijelom haosu, ništa nije bilo koordinisano. Ljudi iz Maglaja su mi pisali i tražili pomoć. Mislila sam odnijeću robu i vratiti se, kao i prv put. U toj naivnoj želji da pomognem obećavala sam pakete, bijelu tehniku, ali nisam uspijevala da sve postignem. Tim se raspao, želja za organizacijom i usmjerenoj pomoći nije realizovana. A svako jutro me je dočekao po jedan ružan komentar na Fejsbuku, da sam lažljiva i da kradem. Čak me i mama zvala i pitala zašto mi to treba… To je bio jedan od ružnijih perioda u mom životu.
Dalja istorija kreće u avgustu, 2015. godine, dok sam živjela u Cirihu, imala normalan posao, normalan život, stan... Tad sam se odlučila, pošto nikome ne vjerujem, ne vjerujem velikim organizacijama, pošto sam vidjela da ne rade dobro, otići i vidjeti šta se može uraditi i kako može da se pomogne. U roku od sedam dana otišla sam prvi put do Preševa, prije nisam ni znala gdje je to, i zatekla se među masom ljudi koji su dolazili iz Grčke, Makedonije. Dolazilo je i do 15 hiljada ljudi na dan. Tad su granice bile otvorene. Vratila sam se šokirana. Skupljala sam pare u Švicarskoj, od prijatelja, vraćala se u Preševo gdje smo na početku radili banalne stvari. Kupovali smo sendviče i vodu, sa volonterima iz Preševa, Albancima, mladim ljudima koji su mi pokazali gdje izbjeglice prelaze granicu. Došla sam “slučajno”, bez ikakvog plana, a onda su mi dolazile ideje. Tek kad počneš nešto da radiš, može da ti dođe ideja za dalje. Ideja da se podigne šator, da se pravi supa, jer u noćnim satima bude hladno... Poslije toga se vraćam u Švicarsku i pričam sa svojom šeficom, radila sam u “Uniji”, plačem i kažem joj da ne mogu više da radim i raskidam ugovor, a šefica, Karla je kasnije čak skupljala pare da pomogne. I onda, 9. septembra, sa Dadom, koja je isto izbjeglica iz Bosne i koja je prošla pakao, sjedimo u kuhinji i pričamo o tome šta da radimo i dolazimo na ideju da se naprave statuti i da se registrujemo kao organizacija, jer sam se bojala da će me ljudi, kao i u Maglaju, početi optuživati za pare. Htjela sam da sve bude čisto. Upoznala sam još nekoliko Švicaraca, tad je bila aktuelna organizacija “Cirih hilft mit”, i malo, po malo, s puno volontera, uglavnom mladih Švicaraca, počeli smo da stvaramo infrastrukturu u jako teškim uslovima. Spavali smo u podrumima, ponekad bili i gladni, kiša nije prestajala da pada, nismo se tuširali i po pet dana. Ali sve je raslo i išlo svojim tokom, a danas smo tamo gde jesmo.
Naziv vaše organizacije, “Border-free”, je višeznačno. Šta ono znači za vas?!?
Dugo smo razmišljali o imenu. Zovemo se „Border-free“ zato što ne postoje granice. Mi ih ne poznajemo. Kod nas ljudi dođu i individualno pomažu. Ako trebaju cipele, papuče, mi to kupimo. Imamo naravno i projekte gdje postoji budžet samo za to, ali važno nam je da individualno pomažemo ljudima. “Border-free” kreće u glavi. Gdje je granica, šta je norma, šta je normalno?!? Radi tog imena smo imali velike probleme, pogotovo u Grčkoj, i sa policijom, i sa vojskom. Za mene to ime znači da smo “bez granica”. I onih teritorijalnih, i onih u glavi, i onih što se tiče pomaganja. Gdje je frka, gdje treba pomoć, Vanja sjeda u avion i dolazi.
Zovemo se „Border-free“ zato što ne postoje granice. Mi ih ne poznajemo. “Border-free” kreće u glavi. Gdje je granica, šta je norma, šta je normalno?!?
Poznato je da ste aktivni ne samo u Švicarskoj. Gdje ste do sada sve bili?
Kad smo izgradili infrastrukturu u Preševu, sa funkcionalnim timom i koordinatorima koji su ostajali duže vrijeme u Preševu zatvorile su se granice, to je bilo u februaru. Veliki broj izbjeglica je bilo u Grčkoj, a nešto malo u Makedoniji i Srbiji. Isto veče sam sjela u auto sa mojim partnerom i otišla u Grčku. Došli smo na neku livadu gdje su bile mase ljudi. Neki su plakali, neki se smijali, zimsko doba, vatre, šatori... Strašno! Odlučila sam da ostanem tu, u kampu koji je već bio formiran ali je imao kapacitet za 1'500 ljudi. Danas svi znaju za taj kamp, Idomeni, gdje je došlo 20'000 ljudi. Ideja je bila da prenesemo sve što smo imali u Preševu, za Idomeni. Postavili smo veliki šator i počeli da kuhamo tri obroka za 2'000 ljudi na dan. Para je bilo, ali nedovoljno. Hiljadu i po evra nam je trebalo na dan. To su ogromne sume. A imali smo i kuću, troškove, 25 nas je živjelo tamo. Onda dolazi i zatvaranje tog Idomeni kampa, evakuišu ljude, mi nismo bili registrovani, ali ipak ulazimo u kamp Petra, vojni kamp, gdje su samo velika imena organizacija. Trebala im je škola, pa smo odnijeli šator, skupili pare i ubrzo sagradili čak dvije škole. Izbjeglice iz Kurdistana, koji su prošli najgore, su radili sa nama. Novembar, pada snijeg, a to je na 800 metara nadmorske visine, u šatorima, bez grijanja, ljudi su se smrzavali, pa su ih premjestili kasnije u hotele... Poslije toga nismo dobili dozvole da uđemo u druge kampove iako smo imali mobilnu kliniku i volonterku, doktorku iz Amerike.
Vratili smo se u Preševo, a u Grčkoj smo dobili ideju da napravimo mobilnu stomatološku kliniku. Stomatološka klinika je bila pun pogodak. Zubari koji su dolazili da je vide, divili su se opremljenosti. Sad radimo s njom širom Srbije. Zaposlili smo zubarku i radimo u Srbiji, a zbog troškova smo često “na ledu”. Mi u stvari pomažemo i lokalnom stanovništvu, izbjeglicama sa Kosova i siromašnom stanovništvu, Romima... Tako da ta ordinacija nije samo za jedne ili druge, nego i za policajce, radnike iz Komeserijata, ma za sve ljude kojima je pomoć potrebna.
Šta mislite o tome, kada će ljudi uspjeti da izbjegnu ratove, humanitarne katastrofe i od čega to, po Vama, zavisi?
Zemlje zahvaćene ratovima zavise od toga da li će one koje nisu zahvaćene ratovima nastaviti da im prodaju oružje i bogate se na njihov račun. Ako prestanemo da mislimo na profit, biće nekog napretka, ali prvo moraju da prestanu prljavi poslovi. Misim da su novije generacije malo osvješćenije i prosvjetljenije. Nikad mladi nisu ustajali, a sada ima mnogo demonstracija protiv ratova i to mi daje snagu i nadu. Nije problem “islamizacija”, niti je to terorizam. Pravi teroristi su oni koji sjede za stolovima, sa kravatama. Lako je zavesti narod. Sirijski rat je borba između Rusije i Amerike, to je u mojim očima treći svjetski rat. To je moje mišljenje. Svi oni imaju svoju profit od ratova a narod ispašta....
Zemlje zahvaćene ratovima zavise od toga da li će one koje nisu zahvaćene ratovima nastaviti da im prodaju oružje i bogate se na njihov račun. Ako prestanemo da mislimo na profit, biće nekog napretka, ali prvo moraju da prestanu prljavi poslovi. Nije problem “islamizacija”, niti je to terorizam. Pravi teroristi su oni koji sjede za stolovima, sa kravatama. Lako je zavesti narod.
Kako Vi vidite trenutnu situaciju migranata u BiH, Bihaću?
U BiH sam bila dva puta. Izbjeglice su kenule preko Beograda i Loznice da bi stigli do Sarajeva. Prvi put kad smo došli u Sarajevo, svi su nas zvali po imenu. Kao da sam došla u kamp Preševo. Postojao je "deal" sa Madjarskom, koja je puštala odredjen broj izbjeglica preko granice i to je ljudima bilo obećano. Medjutim poslije godine i po čekanja, Mađari su zatvorili granice. Tako je otvorena je nova ruta preko Bosne, ali njima ostanak u Bosni nije zanimljiv. Oni žele u Evropu. Mi očekujemo povratak izbjeglica iz Bosne u Srbiju čim krenu kiše i hladnije vrijeme. Hrvati će uskoro pojačati granice sa Bosnom, jer će im policija uskoro biti povučena s mora. Rado bih ostala da radim u BiH, ali ne mogu da postavljam šatore po Sarajevu, a to je i protiv zakona. Dobiti dozvole za rad u BiH je isto tako jedna vrlo duga procedura i ne znam koliko uopšte realna. Pratili smo grupu ljudi u Selakovcu, kod Mostara, predstavili se, donirali vodu u saradnji sa organizacijom “Pomozi ba”, koja već kuha i za izbjeglice, i mislim da je bolje da se sarađuje sa takvim organizacijama, nego da se izmišlja topla voda u bojleru. Organizacija iz Švicarske, “Syreid”, koja donira odjeću, takođe je preko mene povezana sa njima, i bolje je tako. Procedura da se registruješ za pomoć traje godinu, a to nas ostavlja u poziciji da čekamo. Vjerovatno ćemo ići tamo sa našom stomatološkom klinikom, hoćemo da im pošaljemo babice... Radimo, ali ne toliko kao što smo mislili da možemo.
Trenutno je aktuelna tzv. kraudfanding kampanja za kupnju kuće za maloljetnike bez pratnje.
Radi se o kući u Srbiji koju treba da kupimo za mololjetnike bez pratnje, djecu od sedam do 15 godina, pretežno iz Avganistana. Obično su to dječaci koje talibani žele da ubiju ili mobilišu. Roditelji ih šalju na neizvjestan put, a sad su u kampovima ili na ulici. Po međunrodnom zakonu svako djete treba da ima posebnu brigu. U kući bi radio specijalni tim sociologa, psihologa, pravnika, sa desetak dječaka. To im je možda najveća pomoć koju bi im u ovom trenutku mogli da damo. Svako bi trebao da smogne malo da uplati.
Puno ljudi kaže da pojedinac ne može promijeniti svijet, a ja kažem da može, samo se treba usuditi.