Kultur Shock organizuje redovno jednom mjesečno koncerte balkanskih bandova i izvođača, iza kojih slijedi Balkan ★ World Night Party, na kojima Mario Perić prezentira najbolju muziku sa Balkana, uz koju se pleše i veseli do jutarnjih sati. U organizaciji Kultur Shocka, u Bernu je u decembru 2017. gostovao Božo Vrećo, poznati mladi bh interpretator bosanskih sevdalinki, za čiji su koncert ulaznice bile rasprodane već čitav mjesec prije početka koncerta. U Kultur Shocku nastupali su bh. bandovi Zabranjeno Pušenje, Divlje Jagode, Teška Industrija, a jedan od najenergičnijih koji i Mario i publika često i danas spominju bio je koncert Dubioze Kolektiva 2012., kada je band još uvijek bio u usponu svoje karijere.
Mario Perić je sigurno jedan od pionira na švicarskoj sceni koji je počeo da promoviše balkansku muziku, kada ona još uvijek nije bila poznata široj publici, i ostao je vjeran svom konceptu do danas, kada je postala trend i dio muzičke scene u Švicarskoj. U konceptu Kultur Shocka zastupljene su sve muzičke tradicije, rock, jazz, gypsy, sevdah i folk, sa svih geografskih balkanskih područja: “Svi stilovi muzike dolaze u obzir, samo ne turbo folk, koji me niti zanima, niti ga podržavam, niti imam publiku za to”, kroz smijeh objašnjava Mario, “Moram reći da mi sve ovo puno znači. Strašno mi je drago kada vidim Švicarce da dođu na koncert, pogotovo one koji dođu prvi put, i vidiš da su oduševljeni, da se potpuno opuste i prihvate tu neku emotivnu stranu naše muzike, koja je zaista jaka. Ima puno srca u svemu tome, i to njih privuče. Ljudi to vide i na meni, pogotovo kada radim kao DJ poslije koncerta, da zaista sve radim sa punim srcem”.
Počeci na vinil berzama sa raritetnim izdanjima
Mario je rođen u Zenici u BiH, gdje je završio medicinsku školu i već ranih 80-tih stigao je u Švicarsku kao sezonski radnik radeći različite poslove u Baselu i Thunu. Stalni boravak dobio je 1988. godine i tako definitivno odlučio da ostane u Švicarskoj. Mario se odmah uključio u muzička zbivanja slijedeći svoj interes prema progresivnoj rock muzici i raritetnim vinil izdanjima. Vrlo brzo se angažovao na vinil berzama u Švicarskoj, koje su bile glavno mjesto za prezentiranje i trgovinu raritetnim vinil muzičkim izdanjima. Zbog njegovog porijekla, klijenti su ga često pitali za raritetna izdanja sa ex-jugoslovenske muzičke scene i Mario je brzo shvatio da u tome postoji neotkriveno tržište i sa kolegama je formirao jednu scenu i tržište za raritetne albume sa Balkana.
“Razni bandovi sa Balkana su tako dobili cijenu na ovom tržištu, jer smo napravili dobru promociju i njihove ploče su bile veoma tražene”, objašnjava Mario, „To su bili bandovi kao Igra Staklenih Perli iz Zagreba, Mizar iz Makedonije, Tako iz Beograda, Izmir iz Sloveniije, a dobro se sjećam grupe Porodična manifaktura pravljenja crnog leba, koji su napravili samo jedan album, i on je imao veoma visoku cijenu. To su sve bili nekonvencionalni bandovi, koji su radili male tiraže, a bili su veoma dobri! Potražnja za tim bandovima bila je ogromna, kao za starim, rijetkim vinima! Njihove ploče su bile od 200 do 500$. Možete otići na ebay i vidjeti koliko to košta danas”.
Svoju prvu prodavnicu vinil izdanja u Bernu, Mario je otvorio 1993. godine i to je bio početak svih njegovih daljih muzičkih projekata. Specijalizirao se samo za raritetne vinile malih tiraža koje nije bilo jednostavno naći i oni su se prodavali veoma dobro i u Švicarskoj i u drugim zemljama, čak i u Japanu, USA i Australiji.
“Zaista sam ponosan što smo dali publicitet tim starim bandovima sa Balkana”, kaže Mario, “Onda su došli CD-ovi, pa sam uključio i prodaju CD izdanja albuma grupa sa Balkana. Zaista mogu da kažem da sam bio jedan među prvima koji je počeo da izdaje CD-ove na prostorima ex-Jugoslavije. Ja sam tada kontaktirao i Jugoton i PGP, Sarajevo Disk i Diskoton, kojima sam ponudio saradnju. To je bila 1993., doba rata, i stanje je bilo haotično, ali sam svim srcem pokušavao da nešto napravim. To je bila i neka vrsta bijega od te strašne situacije, pokušaj da se nešto napravi i izađe iz te ratne atmosfere i malo animiram ljude za nešto drugo“.
Kako je rastao interes za bh. i balkansku muziku
Mario je napravio ugovor sa Jugotonom i otkupio prava za štampanje CD kao re-izdanja albuma snimljenih u ovoj diskografskoj kući. Tako je nastala Krin Music, njegova prva firma za muzičku produkciju, koja se bavila re-izdavanjem muzičkih albuma na CD-ovima i objavljivanjem raznih muzičkih kompilacija.
Krin Music je prvi objavio CD izdanje od 4 diska kompletne Jugotonove diskografije Indexa, kultnog banda iz BiH. Kompilacijski diskovi bili su veoma traženi ratnih godina: “Izdao sam razne kompilacije, i to je bilo najtraženije. Na tim prvim kompilacijama bili su bandovi iz BiH, Senad od Bosne, Zdravko Čolic, Hari Mata Hari, Teška industrija... Napravio sam oko 100 izdanja, što je zaista veliki broj!”.
“Naravno, rat je uticao na mene, i bilo mi je strašno krivo i žao da je BiH bila u toj situaciji”, objašnjava dalje Mario, „Htio sam nešto da učinim da bi se naša kultura čula, i da se vidi da mi nismo samo rat. Dok su bh. izbjeglice bile tu, njima je zaista strašno puno značilo da kupe neki CD sa našom muzikom i da to slušaju kod kuće. Našim ljudima muzika puno znači, i to je zaista jedan fenomen. To je bila jedna velika nostalgija, ali jedna lijepa nostalgija koja je bila potrebna našim ljudima. Sa druge strane, bilo mi je veoma drago da pokažem Švicarcima da mi imamo dobru muziku, i švicarska publika je zaista pokazala interes i shvatila da se tu radi o zanimljivoj i kvalitetnoj muzici”.
Nakon Krin Music, Mario je osnovao Promo Centar, drugu firmu koja je radila muzička izdanja sve do kraja 90-tih, kada je internet preuzeo tržište. Poznavajući dobro muzičko tržište, Mario je shvatio da će digitalizovano doba ugušiti male firme i njihovu prodaju muzičkih izdanja, ali da će dati veću vrijednost koncertima u živo i da svoj posao treba da usmjeri u tom pravcu. Tako je nastala odluka da počne sa organizacijom koncerta balkanskih bandova, uz koju je slijedilo osnivanje Kultur Shocka za promociju balkanske muzike.
Zašto publika voli balkansku muziku?
U 1999. godini Mario je otvorio jedna mali studio u Bernu, gdje se održao i prvi koncert, i to je označilo nastanak Kultur Shock, koji je i danas živo mjesto okupljanja publike koja voli balkansku muziku. “Krajem 90-tih poceo je taj širi interes za balkansku muziku, vjerovatno zbog Bregovića, romske muzike sa trubačkim orkestrima i Kusturičinih filmova, i tako je muzika sa Balkana postala trend. Na početku nije bilo jednostavno organizovati koncerte i muzike događaje, jer nije bilo garancije da će publika doći i da će cijeli projekat funkcionisati. Na početku su bili koncerti samo za 20, 30 ljudi, i trebalo je biti uporan i izdržati. Danas radim male koncerte za oko 100 ljudi, ali i veće za više stotina ljudi u raznim prostorima u Bernu. Imam puno prijatelja koji mi pomažu i koji su uključeni u sve ovo. I moja familija je angažovana, i supruga i moje dvije kćerke, koje su obje zaljubljene u ovu priču, čak i njihovi partneri. Muž jedne kćerke je Španjolac, a od druge je Švicarac, i oni su oduševljeni našom muzikom i rado dolaze na koncerte”.
Mario nalazi da su dva faktora važna zašto balkanska muzika privlači švicarsku publiku: “Ta muzika je nabijena emocijama, ljudi prepoznaju i reaguju na te emocije. Sa druge strane, balkanska muzika je veoma vesela, posebno romska muzika, i to Švicarci veoma vole. Ili je veoma tužna ili veoma vesela, a ako se još malo tome doda i alkohol (smijeh), onda je atmosfera sigurno dobra, svi su opušteni, svi se vesele, skaču, pjevaju, igraju, to je pravi Balkan Fest! Pošto sam uvijek radio kao DJ, moram da posmatram publiku i pratim kako muzika dolazi do ljudi. Vidim kada dođu nova lica, vidiš ih da stoje negdje sa strane i nekako bojažljivo gledaju šta se to ovdje dešava, kako svi skaču, pjevaju, viču, a oni zbunjeno gledaju i iznenađeni su. Uvijek pravimo fotografije, i na tim fotografijama vidimo ta ista lica kako su nakon dva, tri koncerta potpuno integrisani, uživaju, plešu, skaču…”.
Kultur Shock ne prima nikakve subvencije iz privatnih fondacija ili gradskih fondova: “To je komplikovana saradnja i oni pomažu samo ako koncert ne uspije i budeš u minusu. To mene nije zanimalo i odustao sam da tražim subvencije. Nemam, znači, nikakvu potporu i subvencije, radim sam sa svojim ljudima u Kultur Shocku”.
Danas Mario Peric radi kao socijalni radnik na klinici za ovisnike, i ima ambiciju da i dalje održava Kultur Shock živim mjestom okupljanja ljubitelja balkanske muzike u Bernu: “To me ispunjava, jer želim pokazati da muzika Balkana vrijedi i da zaslužuje taj renome i pažnju. U mojim počecima nije postojao interes za ovu muziku, niti su ljudi znali kakva je to muzika, sve do kraja 90-tih godina. Zaista mi je veoma drago da se sada zna za Balkansku muziku i da je ljudi cijene“.
Links:
Članak "Heute nennen wir uns selber Jugos", Berner Zeitung ili Kultur Shock.