''Das Fräulein'', kao i svi njeni ostali filmovi, govori o problemu identiteta, odrastanju u paralelnim kulturama i dilemama u dualnoj stvarnosti.

Gdje pripadam?  – Filmovi o identitetu, pripadnosti i izboru

Andrea Štaka rođena je u Lucernu, u familiji koja vodi porijeklo iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Dinamična i otvorena, Andrea je uvijek spremna da priča o svom odrastanju, porijeklu svojih roditelja i kako su ta dva svijeta, jedan u kojem živi i jedan njenog porijekla, uticali na teme i stil njenih filmova.

“Moja mama je iz Sarajeva, a otac iz Dubrovnika”, objašnjava Andrea, “i kao dijete sam provodila vrijeme sa familijom, tetkama i rodicama, sa kojima su veze bile veoma jake – to je bilo moje djetinjstvo. Imati takvu ljubav, nježnost i podršku velika je vrijednost. Ta dva svijeta, Švicarska u kojoj sam odrasla i ex-Jugoslavija, zemlja porijekla moje familije, gdje sam provodila raspuste, imala familiju i jake emotivne veze, prate me kroz cijeli život. O tome imam potrebu da pričam u svojim filmovima”.

Rat 90-tih imao je veliki uticaj na Andreu i na izbor tema i likova u njenim filmovima: “Naravno, rat je strašno na mene uticao, iako sam bila u Švicarskoj. Zbog rata, sve se na jedan drastičan i brutalan način promijenilo za moju familiju, i ja sam sve to veoma jako osjećala i sve kroz njih i sama preživljavala.” 

Već u svom prvom filmu, diplomskom radu “Hotel Beograd” (1998), Andrea govori o pokušaju premoštavanja dva različita svijeta i dvije životne situacije, koje proizvode različite perspektive na budućnost. Film govori o zaljubljenom paru koji se nalazi u hotelskoj sobi, vode ljubav i pokušavaju da nađu odgovore na pitanja koja im je nametnuo rat. Ona živi u Švicarskoj, a on u Srbiji, i sve ono što je rat srušio i prekinuo u međuljudskim odnosima, ovaj film pokušava ponovo da rekonstruiše kroz ljubav dvoje mladih ljudi.

I sljedeći Andrein rad, dokumentarni film “Yugodivas” (2000), govori o dilemi identiteta i pripadnosti, i novog početka u metropli. Pet mladih umjetnica, koje su napustile Srbiju prije  rata i došle u New York, pokušavaju da izgrade jedan potpuno novi identitet, smatrajući da one uopšte ne nose dilemu o dva svijeta kojima pripadaju i snažno pokušavajući da ignoriraju tu dualnost. Međutim, njihova umjetnost je konstantno vezana za prostor iz kojeg dolaze i potvrđuje da pitanje izbora između dva svijeta i dalje ostaje aktuelno, i da kontinuirano otvara dalja neodgovorena pitanja. 

Film “Gospođica” (2006), prvi Andrein dugi igrani film, učinio ju je međunarodno poznatom u filmskom svijetu, kada je dobio Zlatnog Leoparda na Međunarodnom Filmskom Festivalu u Lokarnu (2006) i Zlatno Srce na Sarajevo Film Festivalu (2006), nagrade koje se dodjeljuju najboljem filmu. “Nagrada u Sarajevu, koji ima najznačajniji filmski festival u regionu, bila mi je emotivno veoma važna. Sa obje nagrade, koje su iz moja dva svijeta, osjećala sam kao da smo i ja i film našli svoju kuću u umjetnosti i kulturi”, kaže Andrea. “Gospođica” govori o tri imigrantske generacije i različitim identitetima tri žene koje dolaze iz BiH, Srbije i Hrvatske: Ruža, zatvorena i usamljena žena kojoj se čitav život odvija oko restorana koji vodi, Mila, koja sa mužem sanja da se jednog dana vrati u Hrvatsku u kuću koju mukotrpno grade i Ana, koja dolazi iz rata u BiH i koja pokušava da uživa u životu dok se bori sa bolešću. Njihovi životi se isprepliću i na kraju svaka mijenja svoje odluke i izbore. Za ulogu Ane, Marija Škaričić je dobila u Sarajevu nagradu za najbolju glumicu. 

Andrea ne krije da su svi njeni filmovi dijelom autobiografski i da je emotivna priča u filmovima i njena lična priča, kao i njene familije i prijatelja. U svim filmovima dominiraju ženski likovi i Andrea se sasvim svjesno odlučuje za ženske portrete, koji nose intimne i društvene priče o dualitetu dvije kulture iz kojih potiču, i posljedice koje je ostavio rat:

“Slika o Balkanu u medijima bio je samo rat, samo muškarci i oružje. Htjela sam pokazati da postoje drugi ljudi, koji misle i osjećaju drugačije, kao što su oni koje sam ja poznavala. Dolazim iz familije koja je bila vrlo ženski dominantna i nekako je logično da me zanima perspektiva žene i njen pogled na svijet. Mene uvijek pitaju zašto stalno pravim filmove sa ženskim likovima, a nikada niko nije pitao Martina Scorsesea zašto on pravi filmove sa dominatno muškim likovima?!”

Andrea smatra da je suviše malo žena režisera na filmskoj sceni, iako su u filmskim školama jednako prisutni i ženski i muški studenti. “Međutim, broj žena režisera već poslije prvog filma značajno opada i kontinuirano se smanjuje kroz dalji tok karijere”, kaže Andrea, “i ja to sa svojim filmovima o ženama želim da promijenim. Imam dijete i dalje režiram filmove, i na taj način želim da ohrabrim mlade žene koje studiraju režiju i žele da prave filmove, da to i učine”. 

Započinjući karijeru kao fotografkinja, Andrea se ubrzo preorijentisala na film kao svoj glavni medij i diplomirala režiju na Visokoj školi za dizajn i umjetnost u Cirihu. “Kreiranje filma je veoma lijep posao, ali je također i težak i krhak put, gdje često možete da se osjećate veoma sami. Da bih se odlučila za temu za moj film, moram biti emotivno dirnuta i da na to mislim više od 7 dana, i da onda poželim da ispričam tu priču.”, kroz smijeh objašnjava Andrea.

Inspiraciju za temu sljedećeg igranog filma “Cure – Život druge” (2014), Andrea je našla u Dubrovniku, u istinitoj priči o dvije mlade djevojke, koje su bile zajedno na jednoj litici iznad mora, ali se samo jedna vratila, dok smrt druge djevojke nikada nije bila razjašnjena. Film govori o unutrašnjim dilemama 14-godišnje Linde koja se sa ocem vraća iz Švicarske u Dubrovnik 1993. Tu upoznaje Etu, koja je rođena Dubrovčanka, i dvije tinejdžerke postaju najbolje prijateljice. Sudari dva svijeta, dvije kulture, dva mentaliteta i iskustva, stalno se odvijaju, nikada nedajući jasan odgovor koji svijet će prevladati onaj drugi. Nesretna smrt Ete, koja pada sa litice i dalje produbljuje pitanja Lindinog identiteta i pripadnosti.

“U ovom filmu sam pokusala da puno dublje, sa jedne malo mračnije i nelagodnije strane, ispitam moju stalnu temu o identitetu, pogotovo sa aspekta podsvjesnosti”, kaže Andrea. Film ostavlja otvorenu dilemu o ličnom identitetu i ne nudi krajnji odgovor na pitanje da li treba jedan identitet izabrati, ili živjeti oba, ili jedan baciti preko litice da bi se onaj drugi svijet mogao osloboditi i slobodno živjeti.

Film “Cure” napravljen u prvoj švicarsko-hrvatsko-bosanskoj kooprodukciji, dobio je nagradu za najbolji društveno relevantan film na renomiranom Filmskom Festivalu Max Ophüls (2015).

Andrea smatra da je diskusija o imigrantima i njihovim dvostrukim kulturama i identitetima sada drugačija nego što je bila ranije: “U vrijeme mog djetinjstva 80-tih i u vrijeme rata  90-tih, morao se napraviti izbor, ili si Švicarkinja ili imigrantkinja. Sada se drugačije gleda na ovaj problem i sasvim je prihvaćeno da imigranti žive dva identiteta i dvije kulture, u čemu nijedna ne treba da dominira. Svi počinju da shvaćaju da smo ‚stigli’ u globalni svijet”.

Učestvovanje na Sarajevo Filmskom Festivalu otvorilo je za Andreu i nove profesionalne veze: “Odlasci u Sarajevo su za mene kao vraćanje kući. Prikazala sam dva filma na SFF, a radila sam i Master Class na Talent Campusu na ovom festivalu, zatim sam sa dva filma učestvovala na Cinelinku, a 2007. godine bila sam u žiriju zajedno sa Jeremy Ironsom. Veze sa Festivalom u Sarajevu razvile su se u saradnju sa bosanskom režiserkom Jasmilom Žbanić i njenom produkcijskom kućom Deblokada. Tako sam uz svoju familiju dobila i filmsku familiju”.

Saradnja sa Jasmilom Žbanić odvija se kroz projekte u Stocu, u BiH, gdje je Andrea prikazivala film “Cure” i učestvovala u scenarističkim radionicama, koje se rade sa autorima iz regiona i njemačkim dramaturzima.  

Danas Andrea Štaka živi u Cirihu, zajedno sa svojim partnerom Thomasom Imbachom, koji je također filmski režiser i sa kojim je osnovala producentsku kuću Okofilm Productions.